Whitehead Robert
Rođen: Bolton-le-Moors, UK, 1823
Umro: Shrivenham, Berkshire, UK, 14. studenog 1905.
Roditelji: James Whitehead (Bolton-le-Moors, UK 1788. – Lower Broughton, Salford, UK, 13. svibanj 1870.) i Ellen rođena Swift (Lower moor, Yorkshire, UK, 1794. – 12. veljača 1870.)
Braća i sestre: James Whitehead (umro kao novorođenče), Elizabeth Whitehead (umrla kao novorođenče), Ellen, Alice (udala se za grofa Georg von Hoyosa), William, James , John , Elizabeth i Mary
Supruga: Frances Maria Johnson (Engand, UK, 23. rujan 1821. - Isle of Wight, UK, 09. travanj 1883.)
Djeca: James (Milano, 1847. - 1848.), Frances Eleonor "Ellen" (Trst, 1849 - 1900), Alice (Trst, 31. siječanj 1851 – Beč 18. siječanj 1936.), John (Trst, Italy, 23. studeni 1854. - Rijeka, 09. travanj 1902.), Sir James Beethom (Rijeka, 31. srpanj 1858 - 19. rujan 1928.), Robert Jr. "Bertie" Bovil (Rijeka, 1867 - 1945.)
Britanski inženjer Robert Roger Whitehead je bio poznat po tome što je usavršio i učinio operativnim prvi torpedo na svijetu, na temelju zamisli i prethodnog prototipa Ivana Vukića (Giovanni Luppis), austrougarskog mornaričkog časnika. Taj je izum 1860-ih prvi puta testiran s nadom da će "završiti ratove". U Rijeci je osnovao prvu tvornicu torpeda na svijetu. Ironično, iako u industriji oružja, Robert i njegova obitelj su bili veliki protivnici rata. Pretpostavljao je da bi potencijal tog oružja "međusobnog uništenja" stvorio uvjete za detente između svjetskih sila. Njegova osmrtnica 
iz 1905. u listu "The Engineers" kaže: "Koliko se činilo paradoksalno, gospodin Whitehead je smatrao da je (torpedo) sredstvo za osiguranje mira, a ne vođenje rata ... Njegova je ideja, bez sumnje, bila da će strah od djelovanja torpeda, kad se jednom shvati, predstavljati dovoljno sredstvo odvraćanja naroda koji razmišljaju o ratu."
Kako je "Times" napisao 15. studenoga 1905., "Robert je vjerovao da će torpedo prije spriječiti rat nego ga izazvati. Nadao se da će njegov izum obostrano destruktivnog oružja natjerati svjetske vođe da odustanu od svojih ideja o vođenju rata. Zapravo, u svom je životu također planirao izmisliti "obranu" od torpeda, za koji se nadao da će također spriječiti početak ratova. I on je, kao i mnogi u svoje vrijeme, vjerovao u "racionalne" vlade koje će vidjeti uzaludnost rata." On je smatrao da je izumio torpedo da bi se onesposobili ratni brodovi, a ne uništavali ljudski životi.
Ovaj relativno nepoznati engleski inženjer utjecao je na taktiku pomorskog ratovanja i dizajn i razvoj ratnih brodova više nego što su to napravili svi vrhunski admirali i pomorski arhitekti na svijetu ... . Do pojave atomske bombe, u kolovozu 1945., Whiteheadov izum, torpedo, bio je više od pola stoljeća dominantno oružje u ratovima na moru. Whiteheadov torpedo bio je "čudo od oružja" i doista, bio je čudo u okviru njegovih zamisli i u svjetlu onovremenog inženjerskog razvoja.
Nijedan drugi izum nije toliko održao svoj prvobitni izvorni izgled tijekom stotinu godina razvoja i zasigurno se niti jedan drugi nije pokazao toliko sveobuhvatnim u svom osnovnom konceptu da su neke velike izmjene bile nepotrebne.
Taj dobronamjerni i svojoj obitelji i radnicima iznimno privrženi čovjek, premda potječe iz nižih građanskih slojeva, uspjet će svojom mudrom djelotvornošću i razboritošću utjecati na to da se njegova djeca i unuci ženidbenim vezama povežu s najbogatijim aristokratskim obiteljima tadašnje Europe.
Od mnogih je zemalja dobio razne počasti, uključujući i austrougarsku baronsku titulu 1868. godine.
Robert je rođen 1823. godine u Bolton-le-Moors, danas Bolton, u Engleskoj.
Rođen je u dobrostojećoj puritanskoj poduzetničkoj obitelji gospodina Jamesa i Ellen rođena Swift, osam godina nakon bitke kod Waterlooa. James je bio voditelj radova na izbjeljivanju tekstila u tvornici tekstila u Rose Bank, a kasnije i vlasnik tvrtke za prešanje i parenje tekstila "Bolton", a nakon toga i vlasnik pivovare "Bolton". Imali su desetoro djece. Ovdje pogledajte obiteljsko stablo Roberta Whiteheada, ali samo njegove obitelji. Ovdje i ovdje možete pogledati veliko, prošireno obiteljsko stablo obitelji Whitehead koje uključuje i obitelji Trapp i Hoyos.
1829. do 1837. je pohađao osnovnu školu u rodnom gradu, a potom i 1837. privatnu školu, gdje je izučavao povijest, geografiju, latinski, grčki jezik, crtanje, aritmetiku i knjigovodstvo.
Sa šesnaest godina, uz pomoć ujaka i mentora, Williama Swifta, također inženjera, Robert je našao posao kao naučnik u tvornici "Richard Ormerod & Son" u Manchesteru koja je proizvodila tekstilne strojeve, glodalice, kotlove, štednjake, vage, tračnice i postrojenja za proizvodnju plina. Dok je tamo radio, imao je reputaciju "izvrsnog crtača".
U periodu od 1839. do 1844. u večernjim satima je studirao na "Manchester Mechanics' Institute" (preteča današnjega Sveučilišta u Manchesteru), gdje je učio tehničko crtanje, dizajniranje i opće predmete iz tehnike i mehanike.
Već za vrijeme svog školovanja, Bolton i obližnji Manchester vodili su u industrijskoj revoluciji, osnivaju se mnogi mlinovi i tvornice. U samom Boltonu bilo je u upotrebi 30-tak parnih strojeva. Industrijska revolucija zaokupila je mladog Roberta i tu je započelo njegovo cjeloživotno zanimanje za mehaniku.
1846. oženio se šarmantnom i pametnom Frances Marijom rođenom Johnson, kćeri Anne rođenom Boville i Jamesa Johnsona, prodavača industrijskih kemikalija.
Nakon ženidbe, on i njegova supruga Francis Maria napuštaju Englesku kako bi slijedili njegovog ujaka Williama Swifta u Europu, zbog obećanja za boljim prilikama i radi većih mogućnosti i više posla za inženjere. Odlaze u Marseille gdje je radio i William Swift kao inženjer u brodogradilištu La Seyneu.
Od 1846. do 1847. par je živio u Marseilleu i La Seyneu, koji su bili dio Francuske Monarhije. U Marseilleu u brodogradilištima "La Seyne" "Fabbrica di Macchine Taylor"Philippa Taylora radio je kao tehnički crtač na projektiranju brodova i brodskih motora. U brodogradilištu je radio dvije godine i puno je naučio o brodogradnji i brodograđevnom inženjerstvu.
Dok je bio u "La Seyneu", također je pod velikim utjecajem filozofije menadžmenta Philipa Taylora o "dobroćudnom paternalizmu" (benevolent paternalism). Taylor je sebe smatrao više poput očinske figure za svoje poduzeće i radnike, a manje poput vlasnika i moćnika. Na taj je način vođenja firme Taylor zaslužio poštovanje i odanost svojih zaposlenika. Kasnije u životu Robert je upravljao vlastitim poslom s gotovo istom filozofijom.
1847. preselili su se u Milano, koji je u to vrijeme bio dio austrijskog Carstva, gdje su živjeli oko godinu dana. Robert je u Milanu osnovao svoju firmu za savjetovanje i bio je odgovoran za projektiranje strojeva za tkanje svile, a kasnije za projektiranje pumpi koji se koriste za isušivanje močvara u Lombardiji. Patentirao je i mnoge dizajne strojeva i djelove strojeva za tekstilnu industriju koji su registrirani u Beču koji je bio administrativni glavni grad Austrijskog carstva. Ti su mu patenti osiguravali dio prihoda.
Kasnije iste godine, nažalost, on i Frances izgubili su svoje prvo dijete, svog prvog sina Jamesa.
Također su preživjeli i bili svjedoci krvavih uličnih borbi tokom "Pet dana Milana" (Cinque giornate di Milano), što je bilai jedna od epizoda u povijesti talijanskog Risorgimenta, i uvod u početak prvog talijanskog rata za neovisnost 1848. Narod Milana ustao je 18. ožujka 1848. protiv austrijske vladavine i nakon pet dana žestoke ulične borbe građani su otjerali generala Radetskog i njegov garnizon od 20.000 vojnika. Nesposobnost talijanske vojske da preuzmu inicijativu, Austrijcima je pružila priliku da dobiju pojačanja, što im je omogućilo da 10. lipnja ponovo zauzmu Vicenzu, a 5. kolovoza Italija je potpisala kapitulaciju. Sutradan su se Austrijanci vratili u Milano.
Ti su događaji ostavili trajan dojam na Roberta i tu je stekao duboku prezir prema ratu i nasilju. Zbog toga je postao vegetarijanac i jeo je meso samo kad to nije mogao izbjeći. Također je zbog toga zamrzio lov, pa ga je izbjegavao čitav svoj život.
U periodu dok je Milano bio odvojen od Austrijskog Carstva u okviru talijanskog Pokreta za ujedinjenje, Robert je izgubio prihode od upisanih patenata, s objašnjenjem da je to dobio u drugoj državi.
1848. on i Frances, tada trudna, se sele u Trst, još uvijek teritorij Austrijskog carstva, opet u potrazi za boljim mogućnostima. Robert je prvo dobio posao u brodograđevnoj tvrtki "Austria-Lloyd Shipbuilding Company", a zatim 1848. u Brodogradilištu "Strudthoffs Shipyard" (Stabilimento Tecnico Triestino (STT)) kao tehnički direktor razvoja brodskih motora austrijske carske mornarice. Njegovi novi dizajni uključivali su brojne pogonske jedinice, pogonske strojeve za sloop "Taurus" pogonjen vodenim kotačima i njegov prvi brodski parni motor na vijak.
1856. Robert je također projektirao i izgradio prvi cilindrični kotao izgrađen u Austrijskom carstvu.
U to je vrijeme već stekao reputaciju kao osoba sa visokom radnom etikom i kao "vrlo iskren i neposredan".
U privatnom životu on i Francis dobili su troje djece Ellen (1849.), 
Alice (1851.) i Johna (1854.). Iako zadovoljan, Robert je bio motiviran da traži nove izazove i pronašao ih je u ponudi tvrtke iz Rijeke.
24. lipnja 1856. brodom "Re d' Ungeria" obitelj Whitehead dolazi u Rijeku, koja je u to vrijeme bila dio Austrougarske monarhije. Tu su imali namjeru odgajati svoje petero djece.
Zaposlio se kao tehnički direktor riječke "Fonderia Metalli" koju je 1853. osnovala skupina riječkih poduzetnika: Iginio Scarpa, Walter Crafton Smith, Giovanni Francovich, Fransesco Jellouscheg, Giuseppe Verzegnassi, Pietro Scarpa i Carlo Sporer. Nju je odmah nakon dolaska reorganizirao te preimenovao u "Stabilimento Tecnico Fiumano" (Riječki tehnički zavod). Robertu je data potpuna tehnička neovisnost u pitanjima proizvodnje i prodaje. Pokrenuo je proizvodnju tada najmodernijih velikih brodskih parnih strojeva, najvećim dijelom i za austrijsku ratnu mornaricu. Whitehead je bio često viđen u tvornici podvrnutih rukava sa alatom u rukama, pokazujući strojarima ili monterima kako treba napraviti određeni posao.
1858. Robert i Francis dobili su još jednog dječaka, Beethoma.
Začudo, jezik kojim je kod kuće govorila obitelj, ali isto tako i u poslu bio je pretežno talijanski, budući da je to bio jezik koji se u to 
vrijeme govorio u Rijeci.
Do 1860-ih, ratni brodovi su se razvili od drvenih jedrenjaka u čelične brodove i trebalo im je više snage da pokreću dodatnu težinu. "Stabilmento Tecnico di Fiume" preuzima narudžbu Austrijskog Carstva da dizajnira novi parni stroj za pogon svog novog broda, oklopne fregate na pogon propelerom "SMS Erzherzog Ferdinand Max" (slika ljevo) za austrijsku carsku mornaricu.
Otprilike u isto vrijeme, 1964., Robert je, preko zajedničkog prijatelja i gradonačelnika Rijeke Giovannija de Ciotte, upoznao umirovljenog kapetana fregate Ivana Vukića (Giovannija Luppisa) (Rijeka, 28. siječnja 1813. - Torriggia, 11. siječnja 1875.) koji je rođen i živio u Rijeci. On je od Roberta, po prijedlogu austrougarske ratne mornarice, tražio da pogleda njegovu ideju i razmisli ako je može unaprijediti. Ciotta je, naime, uspio nagovoriti Whiteheada da prihvati suradnju na usavršavanju prototipa Luppisova izuma.
Luppis je Robertu pokazao nacrte obrambenog površinskog čamca niskog profila bez posade, napunjenog eksplozivom. Osim toga, Giovanni je napravio i mali drveni model nazvan "Salvacoste" (spasitelj obale, njemački Küstenretter). Bilo je zamišljen da ima autonomni pogon na oprugu (satni mehanizam) koji okreće propeler, da je upravljan s kopna pomoću užadi, i namijenjen za potapanje neprijateljskih brodova iz daljine. Trebao je ploviti do neprijateljskog broda, sudariti se sa njime i nakon udara eksplodirati i potopiti neprijatelja (slika desno).
Nakon višemjesečnog rada s izvornim konceptom, Robert je zaključio da u originalnom obliku čamca to nije izvedivo. Tom izvornom torpedu nedostajalo je brzine i dometa. Međutim, instinktivno je osjetio da ideja sadrži klicu vrlo dobre i izvedive ideje. Rad na tom projektu ga je inspirirao za potpuno samostalnu ideju, podvodni samohodni torpedo - prvi u takvom obliku.
Whitehead je velikodušno sklopio partnerstvo s umirovljenim časnikom i dao je svom izumu ime "Luppis-Whitehead torpedo". Zapravo, Engleski je inženjer ipak bio 
odgovoran za gotovo 100% kreacije i tehnologije ugrađene u izumu.
Ime "Torpedo" je poteklo od vrste ribe, Drhtulje (electric ray, lat. Torpedo marmorata), označene Torpediniformes, riječ podrijetlom iz Latinskog "torpere", što znači paralizirati, biti nepomičan od straha. Poznate su po tome što mogu proizvesti električna pražnjenja u rasponu od 8 do 220 volti, ovisno o vrsti, a koriste ih za omamljivanje plijena i za obranu.
Prema zajedničkom ugovoru za usavaršavanje izuma, sastavljenom 14. kolovoza 1864. godine, Luppis, Whitehead i Ciotta obvezali su se da će u okviru vlastitih mogućnosti i raspoloživih sredstava surađivati oko uspjeha ove zamisli i prilikom podjele moguće dobiti. Ciotti je pak bila povjerena trgovačka strana posla koji se je isprva odvijao u najstrožoj tajnosti.
Whiteheadovi početni pokusi torpeda provedeni su uz pomoć njegovog dvanaestogodišnjeg sina Johna i suradnika, inženjera Annibala Ploecha i radnika gospodina Gonza. Odbacili su Luppisov koncept lansiranja torpeda sa obale i kontrolu za navođenja oružja pomoću konopaca i odlučili se za izvedbu torpeda koji je trebao biti lansiran s broda ili obale na ravnoj putanji prema meti, do koje bi došao samostalno. Tako je Robert započeo rad na razvoju izuma samohodnog podvodnog torpeda. Upotrebivši mnogobrojne vlastite inovacije i nakon mnogih pokusa u razdoblju od 1864. do 1866. konstruirao je prvi moderni torpedo. Projektil, cilindrična oblika, kretao se ispod morske površine te se sastojao od glave punjene praskavim pamukom i dvocilindričnoga stapnog motora pogonjenoga stlačenim zrakom koji je bio pohranjen u posebnom spremniku u torpedu. Prvi modeli Whiteheadovih torpeda imali su šiljastu glavu jer se smatralo da je to najprimjereniji oblik za kretanje kroz vodu pri čemu se stvara najmanji hidrodinamički otpor.
Prvi prototip torpeda testiran prije 1866. |
Unatoč svom optimizmu, prototip je bio pun grešaka i nedostataka kao na primjer nemogućnost održavanja stalne dubine. Maksimalna mu je brzina bila samo 6 čvorova šta je bilo neprihvatljivo sporo za borbenu uporabu, dok mu je domet od 330 metara bio neadekvatan. Bilo je jasno da se ovi nedostaci mogu prevladati samo daljnjim razvojem.
1866. godina bila je prekretnica. Njegov novi parni stroj instaliran u fregati "SMS Erzherzog Ferdinand Max" bio je od velike važnosti za pobjedu u poznatoj morskoj bitki kod Lisse (danas Vis) 20. srpnja 1866. (austro-pruski rat. U tom ratnom sukobu Kraljevina Italija bila je saveznica Pruske) kada je austrijska mornarica pobijedila talijansku mornaricu iako su Talijani bili superiorniji u snazi oružja. Bio je to snažan udarac pramcem austrijske oklopne fregate u talijansku oklopnjaču "Re d' Italia" koji je odlučio ishod bitke. Talijanska oklopnjača "Re d' Italia" nije se mogla oduprijeti udarcu, trup joj je probijen i odmah je potonula.
To je bio parni stroj od 2925 KS koji je pokretao jedan brodski vijak koji je tjerao brod istisnine 5130 tona 12,5 čvorova.
To mu je donijelo kraljevsko priznanje.
Admiral Wilhelm von Tegetthoff (Maribor, Slovenija, 23. prosinca 1827. - Beč, 7. travnja 1871.) koji je predvodio austrijsku flotu je nekoliko dana nakon austrijske pobjede poslao je telegram Whiteheadu u Rijeku. U telegramu je pisalo:
"Thanks to your first class engines I was able to win the Battle of Lissa"
Tegetthoff."
"Zahvaljujući vašim prvoklasnim strojevima pobjedili smo u bitci kod Visa.
Tegetthoff."
Bitka kod Visa bila je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. Bila je to i jedna od posljednjih velikih pomorskih bitaka u povijesti koja je uključivala taktiku zabijanja pramcem u bok protivničkim brodovima. Tom bitkom je otok Vis oslobođen od prijetnje talijanskog osvajanja.
U prosincu 1866. godine Whitehead je uspio nakon mnogih testiranja i modificiranja izraditi svoj prvi funkcionalni prototip "Minenschiffa" kako su isprva zvali torpedo.
16. studenoga 1866. Luppis šalje u Beč pismo u kojem obavještava Vrhovnu komadu da je riječko torpedo spremno za kolaudaciju. U Beču odlučuju da će na pokusna lansiranja u Rijeku doći načelnik mornaričkog odjela Ministarstva rata viceadmiral Fautz u pratnji inspektora brodogradnje ing. Antona Romaka i inženjerijskog pukovnika Turheima.
31. prosinca 1866. Whitehead
i službeno demonstrira torpedo austrijskoj carskoj mornarici. Na slici desno (klikni na sliku za veću rezoluciju) slika toga torpeda sa oblikom testnog polja nacrtanim na vrhu.
Whiteheadov torpedo je bio promjera 35,5 cm (14 inča) i dužine 3,35 metra i mogao je pogoditi cilj na oko 700 metara udaljenosti i brzinom od oko sedam čvorova, nakon što je lansiran iznad ili pod vodom pomoću komprimiranog zraka.
Kako bi torpedo održavao svoju putanju na prije određenoj dubini, Whitehead je razvio možda najvažniji uređaj koji je postao osnova za uspjeh torpeda - hidrostatska ploča koja je pokretala kormilo dubine pomoću opruge spojene na klatno. To je bilo prvi puta da se taj 
dizajn koristi kod torpeda. Prototip je testirala i kasnije odobrila komisija ratne mornarice, pa je serijska proizvodnja započela 1868. On je taj uređaj nazivao "Tajna" i njegovu je tajnu konstrukciju ljubomorno čuvao, čak je nije želio patentirati da nacrti ne dođu u javnost. Gore ljevo je shematski prikaz uređaja, a na slici desno je taj uređaj iz 1883. godine kako izgleda kada se ugradi u torpedo.
1867. godine obitelj je dobila svog najmlađeg sina Roberta (poznatog kao 'Bertie').
12. kolovoza 1868. godine četvorica uglednih građana Rijeke potpisuje ugovor kojim se obvezuju na punu tehničku i financijsku suradnju u okviru svojih mogućnosti da bi omogučili tvornici torpeda neometan i brzi razvoj. To su bili mehaničar i jedan od ključnih inženjera u konstrukciji riječkoga torpeda Annibale Ploech (1826. – Rijeka, 1884.) (slika ljevo), inovator i idejni otac torpeda Giovanni Biagio Luppis von Rammer ili po hrvatski Ivan Lupis (ili Vukić), Robert Whitehead i najuspješniji gradonačelnik Rijeke ili "Il Magnifico podesta" Giovanni de Ciotta (Rijeka, 24. travnja 1824. - Lovran, 6. studenog 1903.). Prema sporazumu raspodjela profita za zaradu postignutu prodajom torpeda iznosila je na ukupnu svotu: Ciotta 10%, Whitehead 50% i Luppis 40%; posljednja su dvojica od vlastite svote izdvajala po 2% za Annibalea Ploecha. Međutim, iste godine je zbog sporova između Whiteheada i Luppisa o koncepciji izuma sporazum morao biti izmijenjen: dok su Luppisu pripali prihodi od prve prodaje, 
Whitehead je stekao pravo slobodnoga zaključivanja novih samostalnih prodaja i uživanja prihoda bez ikakvih obveza prema svome nekadašnjem partneru. Stupanjem na snagu novoga ugovora prestale su vrijediti sve pravne obveze oko zajedničkoga prototipa i Whitehead postaje isključivi vlasnik i korisnik zaštitnog znaka proizvoda.
1868. Robert Whitehead je za svoje zasluge nagrađen od cara Franza Josefa I. austrijskim naslovom baruna. Whitehead i Luppis bogato su nagrađeni za svoj izum, Luppis se uskoro povukao iz proizvodnje i prepustio poslovanje Whiteheadu.
Prva narudžba torpeda isporučena je austrijskoj vladi 1868., ali je Whitehead zadržao prava na proizvodnju.
Također, iste godine na svjetskoj izložbi u Parizu Whitehead predstavlja model motora koji je sagradio za brod "Erzherzog Ferdinand Max", proslavljen sudjelovanjem u Viškoj bitci. Potkraj stoljeća 1899. i 1900. dobiva nagrade u Parizu.
Da bi se mogla obaviti predviđena lansiranja s ratnog broda, austrijska je mornarica Robertu Whiteheadu dala na raspolaganje topovnjaču "Gemse". Whitehead je dobio zadatak da "Gemse" opremi pogodnim uređajem za podvodno lansiranje torpeda i da demonstrira valjanost ideje. Topovnjača je stigla iz pulskogArsenala u Rijeku, tu je izvučena na obalu u brodogradilištu braće 
Schiavon koje se je nalazilo na području ispred "Belog kamika", i na nju je u pramac ispod vodene linije ugrađena podvodna torpedna lansirna cijev (na slici ljevo, torpedna lansirna cijev koja je ugrađena u pramac topovnjače "Gemsa"). Taj je uređaj bio još jedan od izuma Roberta Whiteheada, prvi podvodni torpedni lansirni uređaj na svijetu, ugrađen na ratni brod. Zapovjednik fregate "Gemsa" bio je grof Georg Anton Maria Hoyos von Sprinzenstein, koji je kasnije postao jedan od Whiteheadovih najvjernijih prijatelja i suradnika, zet i poslovni partner, a kasnije i suvlasnik tvornice torpeda. Tu je Georg Hoyos upoznao Robertovu kćer Alice (u Rijeci poznatu kao Aliče).
Pokusi za započeli u listopadu 1867. i trajali do 15. svibnja 1868. Ispred tvornice u riječkom lučkom zaljevu izvedeno je više od 50 probnih lansiranja.
Za cilj je odabrana carska jahta "Fantasie" dužine 59,50m. Car Franjo Josip dao ju je na raspolaganje za pokuse torpedima, a stigla je također iz Pule. Tijekom pokusa torpeda nisu bila napunjena eksplozivnom, a "Fantasie" je bila okružena u moru posebno konstruiranom i izrađenom zaštitnom mrežom koja je štitila brod od bilo kakvih oštećenja torpedima.
Komisija je bila impresionirana i zaključila da je torpedo ispunio sva očekivanja i da Austrija može provesti obvezu prema izumiteljima, tj. 
isplatiti im 200.000 forinti. Zaključak je austrijske mornaričke komisije bio da je torpedo uspješno podmorsko oružje i da ga je vrijedno otkupiti. Nakon toga austrijska je mornarica prva počela kupovati torpeda iz riječke tvornice torpeda, a za njom su slijedile i druge velike svjetske pomorske sile.
Nakon što je prodaja torpeda raznim mornaricama rasla, obitelj Whitehead je postala vrlo bogata i njegova djeca su se udala u neke od najutjecajnijih obitelji u Europi.
Kći Roberta Whiteheada, Alice se 30. ožujka 1869. godine udala za grofa Georgea Hoyosa (slika desno), koji je s Johnom Whiteheadom kupio riječku tvornicu i preimenovao je u "Silurifico Whitehead", i postao direktor. Hoyos je u to vrijeme bio zadužen za organizaciju rada i projekte riječkog brodogradilišta i tvornice torpeda Whitehead. Georg i Alice su imali sedmero djece, 2 sina i 5 kćeri. Živjeli su u Opatiji gdje su sagradili i vilu, danas znanu kao Vila Hoyos.
Whitehead je velikodušno ispoštovao sporazum s kapetanom Giovannijem Luppisom, dajući mu pola zarade od svoja prva dva, 14 i 16 inčna modela torpeda čija je proizvodnja prestala 1875. To odražava Robertovu poslovnu etiku i integritet. To je vidljivo iz članka u austijskom "Neue Freie Presse" od 22. lipnja 1901.: "Ovo je epoha koju definira izum Whiteheadovog torpeda... treba primijetiti, da je ovaj torpedo potpuno rođen iz Whiteheadove glave i da nije koristio niti jedan prijedlog gospodina Luppisa kako bi olakšao svoj dizajn za 'Salvacoste'."
Godine 1869. car Franjo Josip I. odlikovao je Ivana Luppisa (slika ljevo) zbog njegovih osobitih zasluga Ordenom željezne krune, plemićkim naslovom, grbom i pridjevkom Von Rammer. Bila je to, međutim, slaba utjeha bivšem austrijskom časniku koji se, razočaran i slomljen, posljednjih godina života bio povukao u potpunu izolaciju, boraveći uglavnom u svojoj vili u mjestancu Torriggia (Lago di Como). Umro je u Milanu, sam i zaboravljen, samo jedan dan nakon što je u Rijeci utemeljena "Fabbrica Torpedini di Roberto Whitehead". Pokopan je na središnjem milanskom groblju.
1870-ih Robert se počeo upuštati u kupovinu, prodaju i zakup nekretnina. Nakon ulaganja u nekretnine na Isle of Wight i u Paddockhurstu u Engleskoj, Whitehead je izgubio veliku većinu svoje ušteđevine kad su nepouzdani poznanici i trgovci nekretninama iskoristili njegovu financijsku naivnost i približili ga propasti.
1871. Britanska Royal Navy saznala je za Whiteheadov torpedo, i naručila od njega demonstraciju dva modela, od 14 i 16 inča (35,5 i od 40,6 cm). Nakon uspješne demonstracije Engleska kraljevska mornarica kupuje prava na proizvodnju (za 15.000 funti) "Luppis-Whitehead torpeda".
1872. u Rijeci je sagrađena i, prva na svijetu, lansirna stanica za ispitivanje torpeda.
1872. "Stabilmento Tecnico di Fiume" je unatoč narudžbama bankrotiralo i Robert ga otkupljuje zajedno sa sinom Johnom Whiteheadom i zetom Georgom von Hoyosom, te ju je 26. siječnja 1875. preimenovao u "Torpedo Fabrik Whitehead e Co." (Torpedo – Fabrik von Robert Whitehead, Tvornicu torpeda Roberta Whiteheada), kasnije "Whitehead & Co.".
U pismu svom bratu Jamesu, Whiteheadova kćer Alice je otkrila očevu poniznu reakciji na razne prijedloge građana Rijeke da mu odaju počast kad je otplatio dugove bankrotiranog "Stabilmento Tecnico di Fiume" i kupio tvornicu iako on nije bio zakonski obvezan to učiniti. "Tata ih je molio da mu ne zahvaljuju", napisala je, "jer je to bilo zadovoljstvo za njega. Baš je lijepo vidjeti kako je skromno uzbuđen zbog toga. Čitav grad bruji o tome i ima svakakvih prijedloga kako da mu se oda počast, od onih da mu se digne spomenik pa do onih da ga se učini "Ehrenbürgerom" (počasnim građaninom) Rijeke. Nadam se da će uspjeti samo potonji prijedlog jer Tati se ne bi sviđao prvi'."
1872. u Riječkome je"Stabilmento Tecnico di Fiume" sagrađen prvi hrvatski željezni parni brod "Hrvat" (slika ljevo). Parobrod je bio dug 34,65 m i širok 4,80 m, imao je brodski vijak pogonjen parnim strojem od 130 konjskih snaga. Naručitelj broda bilo je "Prvo hrvatsko pomorsko parobrodarsko društvo" iz Senja.
U isto doba Whitehead je u suradnji s mađarskim poduzetnicima osniva u Budimpešti brodogradilište "Stabilimento tecnico Fiume Hajogyar Ujpest" u kojem je sagrađeno nekoliko desetaka putničkih i teretnih parnih brodova za plovidbu Dunavom.
1873. je Njemačka naručila 100 torpeda, i tu je započela serijska proizvodnja u riječkoj tvornici. Do sada je to bila manufaktura.
Početkom prosinca 1873. godine. održavaju se pokusi u tvornici torpeda u Rijeci. Prisustvuju im visoki časnici američke mornarice koji će o tome napisati izvještaj. Iako su Amerikanci bili zadovoljni, nisu kupili ni torpeda niti prava na njihovu proizvodnju. To će učiniti tek 1892. godine.
Kako se brzina torpeda povećavala, samostalna funkcija regulatora dubine nije bila dovoljna, pa je 1874. između dubinske sprave i kormila dubine postavljen servosustav, pomoćni uređaj koji je uz pomoć stlačenoga zraka povećavao učinkovitost i snagu dubinske sprave.
Whiteheadova tvornica Torpeda tada je postala mjesto susreta poslovnih suradnika i potencijalnih kupaca. Jedan od takvih posjetitelja 1873. bio je Louis Victor Robert Schwartzkopff, vlasnik njemačke firme "Berliner Maschinenbau". Posljednje noći posjeta Schwartzkopffa došlo je do meteža u sobi za sastanke. Ujutro je otkriveno da je netko provalio i ukrao set planova za torpedo. Whitehead je tvrdio da Schwartzkopff nema nikakve veze s tim. Ali nekoliko mjeseci nakon toga, Schwartzkopffova tvrtka je predstavila novi proizvod, "Schwartzkopff torpedo", koji je prema stručnjaku za torpeda kapetanu Gallweyu bio gotovo identičan Whiteheadovim i zapravo je imao
Razvoj torpeda u periodu od 1872. do 1884. |
Whiteheadov "tajni" hidrostatski sustav za regulaciju dubine torpeda i pogon na komprimirani zrak. Razlikovali su se samo u tome što je Schwartzkopffov torpedo za razliku od Whiteheadovog bio izrađen od fosforne bronce što ga je činilo lakšim za održavanje, dok je torpedo Roberta Whiteheada bio izrađen od čelika. Osim toga Schwartzkopffov je bio sporiji, neprecizniji i sklon kvarovima.
26. siječnja 1875. Whitehead tvornicu pretvara u specijaliziranu tvornicu za izradu torpeda pod imenom "Fabbrica Torpedini di Roberto Whitehead" (Torpedo-Fabrik von Robert Whitehead) koja poslije mijenja naziv u "Whitehead & Co".
Whitehead je 1876. uspio usavršiti model torpeda, unijevši znatna poboljšanja na pogonu, te je time uspio povećati brzinu na 29 čvorova (na 914 metara u minuti) i domet na 1.000 metara i povećao je preciznost držanja putanje koristeći servo-motor.
1876. godine jedan ribar je pronašao Whiteheadov torpedo, novi model "MK 1", izgubljen tokom testiranja i donio ga u austrijsku mornaričku bazu u Puli. Prošlo je 3 tjedna prije nego je Whitehead saznao za to. Hoyos je otputovao u Pulu po torpedo.
Razlog što torpedo nije vraćen ranije bio je što su ga u Puli rastavili da bi ga kopirali ali ga nisu znali ponovo sastaviti. Inače bi to bila savršena krađa koja se ne bi otkrila. Robert i Hoyos nisu gubili vrijeme i odmah su razglasili šta se desilo, pa je slučaj naposlijetku došao i do samog cara Franje Josipa. Car je napisao da izuzetno cijeni Whiteheada i naredio istragu i izvještaj o cijelom slučaju. Taj događaj je napokon uvjerio Roberta Whiteheada da je zaista potrebno patentirati torpedo što je on te godine i učinio.
1877. Robert Whitehead je proglašen počasnim građaninom Rijeke. Tu mu je čast uručio tadašnji gradonačelnik Rijeke Giovanni de Ciotta.
1878. godine u tvornici Roberta Whiteheada počinju ugrađivati dvostruki, suprotno rotirajući propeler u 14-inčni "Model A", a također se ugrađuje u raniji 15-inčni torpedo prije nego što je postala standardna oprema za 15-inčni "Model B". Ta je inovacija potekla iz tvornice u Woolwichu i to je bila prva značajnija inovacija na torpedu koja nije potekla iz glave Roberta Whiteheada (slika desno).
Do kraja 1879. Whitehead je već prodao 1.803 14 i 15 inčnih torpeda devet svjetskih mornarica.
Whiteheadov torpedo postao je vrlo popularan i od 1881. njegovi su 
kupci bili: Britanija (254), Rusija (250), Francuska (218), Njemačka (203), Danska (83), Italija (70), Grčka (70), Portugal (50), Argentina (40) i Belgija (40).
1880. godine Robert i njegova supruga kupuju imanje u gradiću Ryde na na otoku Wight (Isle of Wight) i uređuju ga sa planom da se tu i nastane.
1883. Robert se napokon povukao u rodnu Englesku neposredno prije smrti njegove supruge. Napuštajući Vilu Whitehead koju je sagradio iza tvornice torpeda.
9. travnja 1883., nakon duge i teške bolesti umire Robertova supruga Francis (slika ljevo). Umrla je na njihovom imanju na otoku Wight (Isle of Wight)gdje je i pokopana.
1897. Robert Whitehead, vjerovatno ožalošćen smrću svoje supruge, prodaje imanje na otoku Wight i seli se u Paddockhurst, West Sussex, Engleska. Prilikom selidbe tijelo supruge je preneseno i pokopano na groblju svetog Nikole (St Nicholas Churchyard), gdje će kasnije i Robert biti pokopan.
Prvi modeli torpeda imali su šiljastu glavu. Britanski je hidrodinamičar William Froude (Dartington, 28. XI. 1810 – Simonstown, 4. V. 1879) predložio uvođenje poluloptaste, zaokružene glave umjesto šiljaste. Smatrao je kako to ne bi u većoj mjeri utjecalo na smanjenje brzine i hidrodinamičnosti torpeda, a znatno bi poboljšalo kapacitet bojne glave i količinu eksploziva koju bi mogao nositi. 1883. je u Velikoj Britaniji formirano povjerenstvo za ispitivanje hidrodinamičnosti torpeda. Temeljitim su ispitivanjima potvrđene Froudeove pretpostavke kako torpedi s polukružnim tupim glavama mogu nositi znatno više eksploziva. Također potvrđeno kako je čak i brzina povećana za jedan čvor u odnosu na torpedo sa šiljastom glavom. Istraživanje je definiralo konačan izgled torpeda koji se od 1896. do danas nije znatnije promijenio.
Engleskoj Kraljevskoj mornarici je demonstriran i 18-inčni torpedo. Pokazao se jako uspješnim pa je Mornarica odmah naručila veliki broj tog tipa torpeda. Britanski Admiralitet je želio da su ta torpeda izrađena u Britaniji ili će sve narudžbe otkazati. Robert Whitehead je pristao pokrenuti tvornicu za proizvodnju torpeda u Ferrybridgeu, u blizini Weymoutha, budući da je tamo održavao i testiranja svojih torpeda.
Kada se 19. lipnja 1886. pojavio prvi slučaj kolere u Rijeci i počeo se dramatično širiti, Robert Whitehead se pobrinuo za svoje radnike na veoma pametan način. Kako bi na vrijeme spriječio i što je moguće više suzbio širenje kolere među svojim radnicima, on je odmah poduzeo značajne zaštitne higijenske mjere. Prva mjera bila je otvaranje posebne kuhinje (cucina 
economica), u kojoj su radnici i namještenici tvornice mogli po povoljnoj cijeni nabaviti zdrave i hranjive živežne namirnice. Na morskoj je obali pored Tvornice uređen mali lazaret (stacionar) opremljen s deset ležajeva, i svim potrebnim sanitetskim i medicinskim priborom. Radovima oko izgradnje lazareta rukovodio je grof Georg Hoyos, koji će i sam pokloniti 200 forinti u gradski fond za pomoć obiteljima oboljelih. Ovim stacionarom željelo se radnicima tvornice, koji bi eventualno oboljeli od kolere, omogućiti besplatno liječenje i sva potrebna skrb. Konačno, bilo je organizirano da radnici svakodnevno dobivaju obroke vina, budući da se voda, kao glavni uzročnik širenja bolesti, nije smjela piti.
Krajem 1890-ih Robertov najstariji sin John (slika desno) preuzima kontrolu nad firmom.
18. travnja 1891. grofica Hoyos je položila kamen temeljac za novu tvornicu u Engleskoj, kojom je upravljao kapetan Edwin Payne-Gallwey (31. siječanj 1850 - 18. travanj 1906).
Otkako joj je umrla majka, Alice Hoyos i njezin suprug grof Georg pružili su Robertu Whiteheadu veliku podršku i druženje. Čini se da se je posljednjih godina života Robert preselio i živio sa Alice i Georgom.
1890. u tvornici "Whitehead" počinju istraživanja svojstva žiroskopa. U Rijeku je na dogovor pozvan i Robert Whitehead koji se tada već djelomično povukao s posla i živio u Engleskoj. Međutim, konstruirati žiroskop za torpedo počevši od nule, bilo je previše čak i za takve umove kao što su bili Robert, Georg Hoyos i Robertov sin John.
Kada je 1894. austrijski inženjer iz Trsta Ludwig Obry, koji je radio u Stabilimento tecnico Triestino, usavršio žiroskop, on se pokazao kao idealno rješenje. Obry je patentirao svoj uređaj, nazvao ga "Guidasluro" (Upravljač torpedima), i prodao prava Robertu Whiteheadu, koji je mehanizam ugradio u svoj torpedo. Njegov je uređaj bio precizan, izrađen s finim tolerancijama, mogao je postići dovoljnu točnost i izdržljivost.
Jedan od prvih modela žiroskopa ugrađenih u Whiteheadov torpedo |
Jedan od kasnijih modela žiroskopa ugrađenih u Whiteheadov torpedo |
"Guidasluro" Ludovica Obrya, verzija koja je bila ugrađena u prva torpeda sa žiroskopima, privatna zbirka jednog italijaskog kolekcionara |
|
Završna, unaprijeđena verzija žiroskopskog uređaja "Guidasluro" Ludovica Obrya iz 1896., verzija koju će kasnije još usavršavati mehaničar Czerny. |
Uređaj se sastojao od brončanog kotača težine manje od 1,5 kilograma koji je bio pokretan mlazom zraka. Iako je teoretski princip žiroskopa bio poznat već početkom 19. stoljeća, njegov princip nije prešao s teorije na praktičnu primjenu. Njegov je izum u Rijeci još više razvijen – zasluge se pripisuju mehaničaru Czernyju – koji ga je poboljšao i prilagodio za ugradnju u torpedo.
Već godine 1896. Whitehead je dodatno usavršio torpedo dodavši žiroskop u redovnu proizvodnju i na taj mu način još više povećao preciznost i grešku manju od pola stupnja.
1900. godine Norveška mornarica kupuje riječka torpeda.
1891. tvrtka je započela i s eksperimentima sa turbinskim pogonom za torpedo puno prije nego što su na tako nešto čak ni pomslili ostali inženjeri. Obiteljsko pismo Roberta najstarijem bratu Williamu otkrilo je da se razvoj takvog pogona otpočeo već i ranije. Međutim, poteškoće sa transmisijom okretnog momenta i smanjivanja brzine vrtnje propelera u odnosu na turbinu dovoljno da prebaci snagu na propelere ga je dovelo do napuštanja svojih eksperimenata. Ideja je bila tu ali tehnologija još nije bila na tom stupnju razvoja.
Međunarodne obiteljske veze povećane su 11. lipnja 1892. godine kada se unuka Roberta Whiteheada Marguerite (kći Alice i Georgea Hoyosa), na europskom vjenčanju godine udala za Herberta von Bismarck Schönhausena, sina željeznog kancelara Prusije Otta Von Bismarka. Održala su se dva vjenčanja: 11. lipnja 1892. u Rijeci, 21. lipnja 1892. u Beču.
1892. SAD kupuje Whiteheadovu licenciju za torpeda na pogon komprimiranim zrakom. Već je osnovana podružnica u Veymouthu, a osniva se i podružnica u Newportu, SAD.
1893. Japan kupuje torpeda tipa "Whitehead", koja su proizvedena u tvornici "Whitehead" u Weymouthu, a bila su namjenjena za opremanje novih krstarica tipa "Yoshino" nabavljeno je i 100 torpeda promjera 14" (inča), dužine 15ft. (stopa) i težine 335 kilograma. 
Japanci su prije toga kupovali torpeda marke "Schwartzkopf" koja su zapravo bile kopije riječkih torpeda – bili su jednostavniji za održavanje, ali slabijih performansi od riječkih. Japan je od 1896. (kada je započela isporuka torpeda proizvedenih u Rijeci) do proljeća 1914. u Rijeci nabavio 1.222 torpeda raznih modela.
1912. unuka Roberta Whiteheada, Frances i zapovjednik podmornice - kapetana Von Trapp stupaju u brak (slika ljevo). Upoznali su se tokom testiranja "Gemse". (obitelj je kasnije postala poznata po filmu "The Sound Of Music" (Moje pjesme, moji snovi)).
Na kraju je Robert stekao svjetsku reputaciju i slavu koja je slijedila nakon što je ime "Whitehead" postalo sinonim za "Whitehead torpedo". Do tog trenutka torpedo je kupila većina svjetskih mornarica.
Robertov sin John iznenada umire je 9. travnja 1902. u Beču, a pokopan je u Rijeci na groblju Kozala, ali ni danas se ne zna točan podatak na kojem je grobnom mjestu pokopan, s obzirom da je Whiteheadov mauzolej na Kozali prazan. Taj bi se podatak još trebao istražiti.
Za kormilom riječke tvornice ga je nasljedio grof George Hoyos, sve dok i on nije sasvim iznenada umro 1904. godine.
Kapetan Payne Gallway preuzeo je upravljanje firmom, a pomogao mu je inženjer po imenu Albert Edward Jones (Birmingham 1864. - Weymouth 30. travnja 1934.), zvani "Fiume" zbog svog vremena provedenog u Rijeci.
Robert Whitehead je proveo blizu 30 godina u Rijeci, prije nego što se u mirovini povukao u Englesku. Čak su ga i njegovi unuci zvali "nono", utjecaj velikog dijela života provedenog u Rijeci.
1905. godine je završena izgradnja Whiteheadovog mauzoleja (slika desno) na groblju Kozala, najmonumentalnijeg mauzoleja i danas zaštićenog kulturnog dobra, najvećoj secesijskoj grobnoj građevini u Hrvatskoj. Projektirao ga je arhitekt Giacomo Zammattio. Zammattio je započeo izgradnju, ali se nakon dvadeset godina provedenih u Rijeci vratio u Trst, te je tako mauzolej dovršio Carlo Pergoli. U unutrašnjosti mauzoleja prekrivenog pozlaćenim mozaicima nalaze se dva sarkofaga s ležećim kipovima Roberta Whiteheada i njegove supruge Francis koje je izradio Giovanni Mayer iz Trsta. Sudbina te grobnice s nekoliko katova i niša za 12 osoba vrlo je neobična: oduvijek je prazna jer se obitelj Whitehead raselila po cijelom svijetu i nitko nikada nije pokopan u toj grobnici.
Robert Whitehead je preminuo u Shrivenhamu, Berkshire, UK 1905., u utorak, 14. studenoga 1905. Iako je u Rijeci dao izgraditi prelijepu grobnicu na Groblju Kozala, polje B-III-45, nije pokopan u njoj već u West Sussexu, u Engleskoj, u skromnom grobu na groblju crkve svetog Nikole ( St Nicholas Churchyard), na sjeverozapadnom dijelu groblja, na istom groblju kao i njegova supruga Frances, ali u različitim grobovima. Umro je skoro potpuno gluh.
Na njegovom ljesu pred oltarom u staroj saksonskoj župnoj crkvi aranžirano je bijelo cvijeće u obliku torpeda.
Jednostavan nadgrobni spomenik u obliku križa mirno mu označava grob. Nakon čitavog životnog vijeka, njegova dostignuća sažeta su natpisom na nadgrobnom spomeniku:
"Sacred to the memory of / ROBERT WHITEHEAD / OF FIUME, HUNGARY / AND FORMERLY OF PADDOCKHURST IN THIS PARISH / BORN AT BOLTON LE MOORS JAN 3 1823 / "HIS FAME WAS IN ALL NATIONS ROUND ABOUT" / Posvećeno uspomeni na / Roberta Whiteheada / iz Rijeke, Mađarska / nekoć iz Paddockhursta u ovoj župi / rođen u Boltonu Le Moorsu 3. siječnja 1823. / Njegova se slave proširila svim narodima svijeta /).
Ipak, Robert Whitehead prije smrti, 1905. godine tvrtku pretvara u dioničarsko društvo "Whitehead & Co. Societa in Azioni", na čije čelo dolazi grof Edgar Viktor John Robert Anton Georg von Hoyos (Rijeka, 7 veljača 1875. - Satteins, Feldkirch, Voralberg, 18 lipanj 1952.), sin Georga Hoyosa. Članovi uprave bila su i dva Engleza - tehnički direktor Albert 
Edward Jones i Edwin Gallwey, direktor Whiteheadovog poduzeća u Weymouthu, no i on umire već slijedeće godine.
Reorganiziranje poduzeća - osnivanje dioničkog društva - bio je način spašavanja tvtke od mogućih trzavica i nesporazuma koji bi oko poduzeća mogli nastati među brojnim Whiteheadovim i Hoyosovim nasljednicima.
Međutim, engleske obiteljske tvrtke "Vickers Ltd." i "Armstrong-Whitworth & Co." kupuju od nasljednika obitelji Whitehead većinski paket dionica. Kupnjom tvornica se preimenuje u "Torpedo Fabrik Whitehead und Co Aktiengeselschaf" i ostaje u engleskim rukama do početka Prvoga svjetskog rata.
Na sudu u Rijeci tvrtka se registrira na engleskom, talijanskom i mađarskom jeziku. Tvornica je zadržala svoj prijašnji proizvodni program – torpeda, lansirne cijevi, parne motore i visokotlačne kompresore zraka.
1908. počele su se graditi u tvornici torpeda prve dvije podmornice za austrijsku mornaricu prema nacrtima EBC. Dobile su oznake U-5 i U-6. Dovršene su 1909. godine.
Za dansku mornaricu izgrađene su 3 podmornice 1911.-1912. Havmanden, Havfruen i Thetis.
Od svojih skromnih početaka u Boltonu, tijekom cijelog svog života poštovali su ga zbog njegove genijalnosti i izuma. Mnoge nacije svijeta, uključujući Austro-Ugarsku, Dansku, Francusku, Italiju, Grčku, Portugal i Tursku odale su mu priznanje za njegove izume, ali niti jedno priznanje nije dobio od njegove rodne Engleske. Bez obzira na to, bio je poznat po tome što je bio "skroman i povučen čovjek koji nije sebi tražio slavu."
Njegova se velikodušnost i čovjekoljublje iskazala u nebrojenim prigodama. Po učestalim novčanim darovima ubrajao se medu najbogatije, ali ujedno i najdarežljivije riječke filantrope svoga vremena.
O Robertu Whiteheadu u Rijeci svjedoči, i monumentalni obiteljski mauzolej na najistaknutijem dijelu groblja Kozala. No, budući da ondje nije pokopan ni on niti itko od članova njegove obitelji, taj jedinstveni spomenik predstavlja zapravo kenotaf čija dominantna pozicija, ljepota i veličina svjedoči o nekoć silnoj društvenoj moći, ali i neskrivenim ambicijama njegova naručitelja.
Čovjek koji je za svoga života apsolutno dominirao privredom i industrijom grada na Rječini, kao da je taj svoj dominantni položaj nastojao zadržati i poslije svoje smrti.
Drugi Whiteheadov sin James, karijerni diplomat, dobio je viteško ime za njegove usluge britanskoj kruni, a jedan od njegovih sinova, Edgar, postao je Premjer u vladi Južne Rodezije (Zimbabve) nakon Drugog svjetskog rata.
Do Whiteheadove smrti 1905. iz Rijeke je isporučeno oko 9000 torpeda. Riječka je tvornica i nakon Whiteheadove smrti nastavila rad, a unatoč promjeni imena i vlasnika nastavila je proizvodnju torpeda do 1966. uz paralelnu civilnu proizvodnju dizelskih motora, rovokopača, utovarivača, traktora.... Od prve serije isporučene 1868. riječka je tvornica isporučila tržištu više od 30 različitih modela koji su se razlikovali po kalibru, duljini i količini eksplozivnoga punjenja, brzini i dometu.
Točan se broj isporučenih torpeda iz Tvornice torpeda u Rijeci ne zna. Prema prilično vjerodostojnim podacima o isporukama torpeda do listopada 1936., raznim svjetskim mornaricama isporučeno ih je 16.985. Na osnovi arhivskih podataka iz Tvornice torpeda (ta arhiva više ne postoji; nestala je nakon prestanka proizvodnje torpeda i nije se pronašla u postupku stečaja tvornice) koje navodi Mladen Zoričić (Počeci naše pomorske strojograđevne industrije, Razvitak Tvornice motora TORPEDO u Rijeci, Pomorski Zbornik, povodom 20. obljetnice Dana mornarice i pomorstva Jugoslavije, 1942– 1962., str. 1906, HAZU, Institut za historiju i ekonomske nauke, Zadar, Zagreb 1962.), od 1866. do kolovoza 1943. proizvedena su 20.323 torpeda. U popisu matične knjige provjere torpeda, koja se čuva u Državnom arhivu u Rijeci (fond PO-37, dokument 42), a obuhvaća razdoblje od 1946. do 1958., nalazimo torpeda s tvorničkim brojevima većim od 26.000. Dva proizvedena i sačuvana torpeda u Rijeci, jedan u posjedu Pomorskog fakulteta u Rijeci, s tvorničkim brojem 26.122, drugi s brojem 26.180, u posjedu tvrtke "SCAM" Maura Superine, potvrđuju da je u Rijeci proizvedeno više od 26.000 torpeda. Na istom je tragu i grupa autora publikacije Riječki torpedo, prvi na svijetu u izdanju Muzeja grada Rijeke (str. 54.–68.), koji navode najveći pronađeni tvornički broj – 26.205 – za torpedo model TR 53/IV, proizveden 29. srpnja 1965. i isporučen JNA 13. rujna te godine. Zadnja revizija tog torpeda obavljena je u Rijeci 28. srpnja 1969. (Isto, str. 67.).
Nakon 1990. tvornica ulazi u brojne poslovne probleme, 2000. se otvara stečaj te se uskoro gasi svaka proizvodnja, da bi se konačno njena imovina rasprodala i tvornica Torpedo, kako se zvala tijekom zadnjih desetljeća, nestaje.
Izvorno ime, "Torpedo", tvornica je ponovno dobila 1953., nakon eksperimenata s neutralnim nazivima "Jadran" i "Aleksandar Ranković". Slavna tvornica utemeljena na ideji rođenog Riječana neslavno je propala 1990-tih.
PRODAJA TORPEDA:
- 1868 Austria
- 1871 Velika Britanija
- 1872 Francuska
- 1873 Italia, Njemačka
- 1875 Danska, Švedska, Norveška
- 1876 Rusija
- 1877 Turska, Portugal, Argentina, Belgija, Čile, Grčka
- 1891 USA
- 1893. Japan
TVORNICE/PODRUŽNICE TVORNICE TORPEDA WHITEHEAD RIJEKA od 1891. do 1943.:
- Brodogradilište "Stabilimento tecnico Fiume Hajogyar Ujpest" na Dunavu u Budimpešti, 1866.–1868., građeni su riječni brodovi, parni strojevi građeni u Rijeci, od 1868. preimenuje se u "Peštansko-riječko brodogradilište D.D." ("Pest-Fiumei hajogyar R.T."), djeluje do 1873., ukupno je sagrađeno 49 plovnih jedinica
- Tvornica "Whitehead", Weymouth, Velika Britanija, od 1891. (sve konstrukcije torpeda dolazile su iz Rijeke)
- Newport, Rhode Island, USA, od 1892. (1870.?)
- La Spezia, Italija, od 1907.
- Tvornica "Lessner & Obukoff", Krim, Rusija, od 1910. (danas Ukraina)
- Tvornica "Société Française des Torpilles Whitehead", San Tropez, Francuska, od 1913.
- Tvornica "Societa Anonima Italiana Whitehead" (SAIW), Napoli, Italija, od 1914.
- Tvornica "Whitehead Alenia Sistemi Subacquei (WASS)", Livorno, Italija, od 1934.
"PRVI" U RATOVANJU TORPEDOM:
- prva je torpiljarka "Lightning" (istisnina 27 t, brzina 19 čv, 1 torpedna cijev) bila izgrađena u Velikoj Britaniji 1877. Na pramcu se nalazila nepokretna torpedna cijev, a nakon izbacivanja torpeda naglo je zakretala i izvlačila se iz borbe.
- 29. svibnja 1877. frigata Kraljevske mornarice "HMS Shah" bio je prvi mornarički brod koji je u borbenim uvjetima ispalio torpedo tijekom bitke na Pacochi protiv peruanske oklopnjače "Huáscar". Peruanski je brod uspio pobjeći torpedu.
- 16. siječnja 1878. godine turski je parobrod "Intibah" postao prvo plovilo koje je potopljeno torpedima lansiranim s torpednih čamaca klase "Velikiy Knyaz Konstantin" pod zapovjedništvom Stepana Osipoviča Makarova tijekom rusko-turskog rata 1877–78.
- 23. travnja 1891. čileanska oklopnjača "Blanco Encalada" potopljena je torpedom iz topovnjača "Almirante Lynch", tijekom građanskog rata u Čileu, postajući prva oklopnjača potopljena torpedom.
- Tokom Rusko-japanskog rata (1904.-1905.) carske ruske i carske japanske mornarice lansirale su gotovo 300 torpeda jedna na drugu. Upotreba ovog novog oružja rezultiralo je potapanjem jednog bojnog broda, dva oklopna krstaša i dva razarača, potopljenih u akciji. U međuvremenu je oko 80 ratnih brodova potopljeno konvencionalnijim metodama topovskom vatrom, minama i sudaranjem. Obje su strane koristile jednaku inačicu Whiteheadova torpeda, kalibra 457 mm, mase 561 kg (masa bojne glave iznosila je 90 kg), brzine 26 čvorova i dometa do 800 m.
- Prvo je lansiranje torpeda iz podmornice u ratnim uvjetima zabilježeno tijekom Prvog balkanskog rata kad je grčka podmornica "Delfin" 22. prosinca 1912. (po nekim podacima 9. prosinca), napala tursku krstaricu "Mecidiye", ali brod nije potonuo zbog kvara oružja.
- 5. rujna 1914., "HMS Pathfinder" potonuo je na početku Prvog svjetskog rata. Potopila ga je podmornica U-21, postajući prvi brod koji je ikada potonuo od torpeda ispaljenog iz podmornice.
- 27. srpnja 1914. izvršen je prvo uspješno lansiranje zračnog torpeda iz aviona koji je izveo pilot Royal Airfoce-a Charles Gordon Bell izbacivši Whitehead torpedo iz hidroaviona "SHORT S.64".
- 1915. proizveden prvi borbeni zrakoplov koji je uspješno korišten kao nosač torpeda. Bio je to britanski dvosjedni hidroavion "SHORT Admiralty Type 184", a nosio je Whiteheadove torpede najnovije generacije.
- 12. kolovoza 1915. godine "SHORT Admiralty Type 184" kojim je upravljao pilot Charles Edmonds, bio je prvi zrakoplov na svijetu koji je napao neprijateljski brod zrakoplovnom torpedom. Poletio je sa nosača aviona "HMS-a Ben-my-Chree" u Egejskom moru, Edmonds je uzletio s torpedom promjera 14 inča (360 mm), 810 funti (370 kg) i potopio turski brod za opskrbu u Mramornom moru.
Porodično stablo obitelji Whitehead, Trapp i Hoyos Možete vidjeti ovdje:
- Prvi dio rodoslovlja obitelji
- Drugi dio rodoslovlja obitelji
O Mauzojeju Roberta Whiteheada na groblju Kozala i njegovoj gradnji možete čitati ovdje:
- Whitehead - Mauzolej na groblju Kozala - Nenad Labus
Kreirao: SEAS
Izvori:
- Georg & Agathe FOUNDATION, Great-grandparents of the von Trapp Children
- Georg & Agathe FOUNDATION, FAMILY HISTORY: Whitehead Torpedo
- Wikipedia, Robert Whitehead
- Edwyn Gray: The Devil's device: The story of Robert Whitehead, inventor of the torpedo, Publisher: Seeley, 1975.
- Grace's Guide, Robert Whitehead
- Miljenko Smokvina dipl. ek.: PRO TORPEDO Rijeka, Croatia, ROBERT WHITEHEAD
- Irvin Lukežić: Robert Whitehead, engleski tvorničar torpeda iz Rijeke, Izdavački centar Rijeka, 2010
- Edwyn Gray: ROBERT WHITEHEAD – THE ENGLISH ENGINEER, Research service, Attleborough, England
- GENI, Robert Roger Whitehead
- Buklijaš Tatjana: Odjeci zdravstvenih prilika Rijeke i okolice u zagrebačkim dnevnim glasilima "Obzor" i "Narodne novine" u razdoblju 1868.-1888, Rijeka, 20.10.2000
- Miljenko Smokvina*, dip. oec.: Isporuke riječkih torpeda Japanu
- MUZEJ GRADA RIJEKE, Riječki torpedo - prvi na svijetu
- Find a Grave, Frances Maria Johnson Whitehead
- Find a Grave, Robert Whitehead
Background picture copyright: 