Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.


RIP Angel Nieto
Ángel Nieto Roldán (25 January 1947 – 3 August 2017) Spanish motorcycling giant has died in hospital in Ibiza, aged 70 from brain damage sustained in traffic accident when a car hit his quad bike on July 26. The 13-time World Champion – whose superstition always referred to his titles as 12+1 – was a MotoGP Legend and a key figure in establishing Spain as a world-beating force in Grand Prix motorcycle racing. 90 Grand Prix victories (4 of them on the racing tracks Preluk and Grobnik in my Croatia), 139 podiums (11 of them on the racing tracks Preluk and Grobnik in Croatia), 34 poles, 13 World Championship wins (7 x 125cc and 6 x 50cc). DEP maestro Ángel Nieto! Descansa en paz, leyenda.


 

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

 

Povijest grada Rijeke (1625 - 1650 godina)

1625. 08. Travnja Car Ferdinand II diplomom poklanja riječkom isusovačkom kolegiju polovicu riječke desetine vina, janjića i žita, što je inače pripadalo njemu kao suverenu, a gradska uprava ustupa isusovačkom kolegiju zgradu koja je do tada služila za školu (domus Scholae publicae). Obrazovni sustav Družbe Isusove razrađen u "Ratio Studiorum Societatis Jesu" i uključuje obvezno osnivanje knjižnice čiji fond odgovara s potrebama studija raspoređenog u tri skupine: humaniora, artes naturales i theologhia. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1627. 02. Kolovoza u Rijeku dolaze dva Isusovačka svećenika da bi ispitali mogučnost osnivanja reda u Rijeci, izgradnju crkve i samostana. U Rijeci ih je primio i ugostio u svojoj kuću riječanin Giovanni Agatich, Senjski biskup. Prvu misu su održali u crkvi Svete Barbare. (Izvor: G. Viezzoli, La Compagnia di Gesù a Fiume, 1627-1773, Rivista- Rivista IX/1931, str. 192-230, Također: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1627. 16. Kolovoza odlukom gradskog Vijeća isusovcima je za bogoslužje privremeno dana Crkva Sv. Roka, a Vijeće se obvezalo da će za "podučavanje i disciplinu sinova" isusovcima izdvajati po 200 fiorina na godinu. Crkva Sv. Roka, tada skromna kapela, bila je podignuta 1599. kao zavjet građana poslije kuge. Nalazila se tik do Zborne crkve, uza sjeverni gradski zid. Predana im je 02. Listopada 1627. kao i Cikulinova kuća i vrt. Predavanja su u gimnaziji započela 10. Listopada 1627, a bilo je upisano više od 100 učenika. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, TAkođer: Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci, Izvorni znanstveni rad, Nina Kudiš:  PROJEKT GIACOMA BRIANA ZA ISUSOVAČKU CRKVU SV. VIDA U RIJECI)
1627. 01. Listopada u Rijeku dolazi Lovro Grisogono (lat. Laurentio Chrysogono, Laurentius Chrysogonus) (Split, 18. Travnja 1590. - Trst, 24. Ožujka 1650.), osnivač i prvi rektor Jezuitskog kolegija u Rijeci od 1627. do 1633., koji je pokrenuo i organizirao visokoškolsku nastavu u Rijeci i time uspostavio temelj kasnijem razvoju sveučilišta. (Izvor: Više Autora: Lovro Grisogono - osnivač i prvi rektor isusovačkog kolegija u Rijeci, Također: FLUMINENSIA, Goran Moravček: LOVRO GRIZOGON, Također: wikipedija > Lovro Grizogono)

Nacrt crkve Svetog Roka i samostan Benediktinki u Starom gradu, srušen 1914Nacrt crkve Svetog Roka i samostan Benediktinki u Starom gradu, srušen 1914

1627. 10 Listopada Na poziv grada u Rijeku stižu Isusovci (Jezuiti) iz Trsta, kojima je Vijeće još 16. Kolovoza 1627 . ustupilo crkvu sv. Roka (slika ljevo, nalazila se otprilike ispred današnje OŠ Nikola Tesla), darovalo im jednu kuću, jedan podrum, komad vrta i godišnje dvjesto forinti,a u svrhu obuke naroda ustupilo im je kulu "Sokol", što je bio sagrađen nedaleko Fuimare a bio je dio gradskih zidina. Njihova velika donatorica Contessa Orsola Thonhausen istakla se velikim donacijama: 1648 14000 fiorina za izgradnju seminara, 1649 16000 fiorina i 1650 1000 fiorina za izgradnju nove crkve Svetog Vida. To su samo neke, najveće donacije u novcu. Osim toga poklonila je redu i mnoga zemljišta i kuće na Veprincu, Mošćenicama i Kastvu. (Izvor: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, str:515)
1627. 19. Studenog Rektor Isusovačkog Kolegija Zlatoper sklapa ugovor s graditeljem oltara "artefice di altari" Pasqualleom Lazzariniem o podizanju oltara Sv. Ladislava i Sv. Stanislava. Oltar je u crkvi trebao biti postavljen u Kolovozu 1728. godine. Ugovoren je za 900 fiorina, no održi li Lazzarini riječ i izradi ga do mjeseca Kolovoza, dobit će još 120 fiorina. Oltar je trebao biti izgrađen od najboljega kararskog, francuskog, afričkog i paragonskog mramora. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1627. 21. Studenog Isusovci kraj katedrale Svetog Vida osnovaju gimnaziju. Gimnazije je inaugurirana i nastava je započela dva dana kasnije. Upisano je 150 đaka iz Rijeke, Primorja, Istre, jadranskih otoka, pa čak i iz Kranjske, iako su imali bližu gimnaziju u Ljubljani i Trstu1630. Godine car Ferdinand potvrdio joj je prava I povlastice koje su uživala sveučilišta i akademije u njegovim nasljednim zemljama. (Izvor: Matica hrvatska, Riječki ljetopis, Također: Prva riječka hrvatska gimnazija, Povijest)
Oko crkve sv Vida zgrade Isusovačkog Kolegija i Seminara oko crkve sv Vida vide se zgrade Isusovačkog Kolegija i Seminara1880. 1627. 23. Studenog, Isusovci su inaugurirali gimnaziju (kolegij) u Rijeci, treću u Hrvatskoj, nakon Lepoglave (1503., osnovali su je Pavlini) i Zagreba (1607.) (na slici desno, oko crkve sv Vida vide se zgrade Isusovačkog Kolegija i Seminara, oko 1880.). U prvo vrijeme se nalazila u "Sokol Kuli" koju im je darovao grad. U samom početku gimnaziju je pohađalo 150 đaka iz Rijeke, Primorja, Istre, jadranskih otoka, pa čak i iz Kranjske, iako su imali bližu gimnaziju u Ljubljani i Trstu. Iste godine isusovci su podigli i tri drvena križa na vrhu brijega Goljak, koji se otada naziva Kalvarija. Godine 1638. počeli su graditi crkvu sv, Vida, godine 1648. internat, godine 1670. gimnazijsku zgradu, a 1695. kolegij (redovničku kuću). Do današnjeg zvonika sv. Vida bila je smještena gimnazija, do nje kolegij (kasnije trgovačka škola, a zatim neke druge škole), do kolegija internat ili konvikat. U tom konviktu bila je do vremena sloma Ugarske smještena madžarska gimnazija. U Dubrovniku je kolegij osnovan tek 1658. iako je grad tražio osnivanje već 1555. Godine 1726. Isusovci su u Rijeci osnovali i filozofski fakultet, a 1728. teološki fakultet sa 28 slušača, a prvi mu je profesor bio O. Franjo Obermayer. "Ratio atque Institutio Studiorum Societatis Jesu" temeljni je dokument o ustroju isusovačkog obrazovnog sustava koji propisuje osnivanje knjižnice za potrebe profesora i studenata. Knjige isusovačke knjižnice temelj su fonda Sveučilišne knjižnice Rijeka. Sve knjige koje su bile u posjedu isusovačkog kolegija imaju na naslovnoj stranici zapis "Collegij. Soc. Jesu Fluminensis Catal. Inscriptus" ili "Collegij Soc. Jesu Tegestini Catal. inscriptus" uz koji je dodana godina. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Prva riječka hrvatska gimnazija, Povijest, Također: Matica hrvatska, Juraj Lokmer: Bez novca za nabavu knjiga)
1628. članovi riječke Družbe Isusove ustanovljuju svoje školsko kazalište na latinskom i talijanskom jeziku. Polaznici riječke Isusovačke gimnazije predstava San Bernardino di Sienapriređivali su različite priredbe (declamationes) i glume (actiones). U zgradi isusovačke gimnazije je priređeno prostrano i visko gledalište (theatrum) gdje su đaci priređivali događanja dva puta godišnje po instrukcijama svojih profesora.(M. Vanino, Isusovci i hrvatski narod II, knjiga I., Zagreb 1987, strana 275.) Repertoar priredbi je bio raznolik, od igrokaza sa prikazima iz Biblije i života svetaca, raznih alegorijskih priredbi, pa do tragedija pisanih po legendama grčkih bogova i veselih talijanskih komedija. Osim u gimnazijskoj dvorani, priredbe su izvođene i na javnim mjestima, a najčešće na trgu svetog Vida. Već 1629., kada je izvedena i prva predstava gimnazijalaca "Sveti Bernardin iz Siene", uz predstavu je izdana i prigodna publikacija, knjižica (slika ljevo), koja je štampana u Trstu za "izvedbu na dan svetog Ivana Krstitelja u izvedbi učene mladeži Družbe Isusove u Rijeci svetog Vida", s posvetom senjskom biskupu I. K. Agatiću nazočnom prigodom izvođenja ovog scenskog životopisa". Ujedno je to i nastariji sačuvani tekst Isusovačkog kazališta u Hrvatskoj.
1628. Kapetan S. della Rovere podigao dvorsku kapelu sv. Stjepana unutar Kaštela. Iste godine carski zastupnik u Rijeci Karlo Wassermann sa suprugom izgradio kapelu sv. Karla na Trsatskim stubama.
1629. U Rijeci počinje raditi Isusovačko kazalište, prethodnica profesionalnih kazališta. Prvi javni prikaz izveden je 1629. godine, i to u nazočnosti biskupa Senjsko-modruške biskupije Ivana Krstitelja Agatića. Bila je to predstava "San Bernardino di Siena", čiji je tekst, prema do danas poznatim izvorima, najstariji sačuvan tekst jedne isusovačke predstave izvedene u hrvatskim kazalištima. Danas se kratak prikaz drame "San Bernardino di Siena" čuva u Metropolitanskoj knjižnici u Zagrebu. Isusovačke se predstave izvode nekoliko puta godišnje, najčešće krajem jeseni, na završetku školske godine u Kolovozu te 31. Srpnja na dan Sv. Ignacija, osnivača reda. Predstave se izvode u prostorima kolegija, ali i na javnim mjestima, osobito na trgu ispred crkve Sv. Vida, i najčešće su na latinskom, službenom jeziku svih isusovačkih škola. Tek kasnije izvode se i tekstovi na talijanskom, pa i na hrvatskom.
1629. 05. Ožujka veliki požar tokom noći uništio Franjevački samostan na Trsatu skupa s knjižnicom i arhivom. Crkva Gospe Trsatske i crkvena oprema ostale su sačuvane. Istarski svećenik, trsatski gvardijan i provincijal Franjo Glavinić je nakon katastrofalnog požara govorio o osnivanju samostana. Glavinić do u pojedinosti opisuje požar, pa o posljedicama kaže: "Franjevačka provincija, najviše je oštećena uništenjem biblioteke i arhiva. Biblioteka je bila poznata i količinom i kakvoćom knjiga. I patri iz Bosne i oni iz Hrvatske, bježeći pred Turcima, sa sobom su na Trsat donosili odasvud knjige i dokumente da ih ondje osiguraju pred turskom najezdom. I ja sam mnoge knjige donio iz Španjolske kada sam ondje godine 1626. bio na generalnom kapitalu". Bilo je u toj nesreći i sreće: spašena je — veli Glavinić — crkva, a došlo je do izgradnje novog, boljeg samostana. Obnovu samostana započeo je fra Mihael Kumar, kasniji pomoćni biskup u Ljubljani. Glavinić poduzima dugotrajnu obnovu cijelog kompleksa koja traje do 1691. (Izvor: rijeka.hr > KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: FRANJO GLAVINIĆ: Historia Tersattana, str:288. i 289., Također: Wikipedia, Crkva Gospe Trsatske)
1630. Car Ferdinand II. potvrdio isusovačkoj gimnaziji u Rijeci pravila i beneficije koje su uživala sveučilišta i akademije u ostalim austrijskim nasljednim zemljama.
1630. i 1635. u Rijeci je podignuto davanje na vino. Razlog su bili povećani troškovi održavanja gradskih zidina. Novo davanje je nazvano "Nuova Imposta" i morali su je plaćati svi, uključujući i kler.
1630. 11. Travnja u sklopu isusovačkog kolegija otvorena je latinska gimnazija.
1630. provincijal fra Mihael Kumar, kasniji pomoćni biskup ljubljanski, dozidao je obnovljenom samostanu dva krila: jedno usporedno s južnim dijelom staroga samostana, a drugo u produžetku zapadnog dijela (tu je1904. dograđeni drugi kat).
1631.-1642. na Trsatu djeluju švicarski slikar franjevac Serafin Schön koji je u klaustru samostana oslikao Marijin život u 32 freskoslike, a u samostanskoj blagovaonici "Večeru Svete Obitelji", dok je u crkvi naslikao oltarne slike sv. Mihovila, sv. Katarine i sv. Nikole i Gospe Loretske (danas u samostanu).
1632. Na Fiumari podignut je prvi most, koji se radi prolaska brodica mogao podizati. Raniji promet se je odvijao skelom.
1632. godine na Isusovačkom kolegiju počinje se predavati moralna teologija, što uz postojanje vlastite knjižnice obilježava početak visokoga školstva u Rijeci.
1633. 10. Ožujka Njegovo Veličanstvo Ferdinand II poveljom potvrđuje svoju odluku od 1625., kojom se odriče polovice desetine Rijeke i gradskog područja sa odlukom da se isusovcima povjeri obrazovanje u Rijeci. (Izvor: Stručni rad, Maja Vehovec: LOVRO GRISOGONO - OSNIVAČ I PRVI REKTOR ISUSOVAČKOG KOLEGIJA U RIJECI)
1633. 31. Lipnja u jednoj je diplomi Ferdinanda II. spomenut vestibul stare crkvice svetog Vida koja se je nalazila nešto niže od današnje nove crkve svetog Vida. Pošto je Sveti Vid bio zaštitnik grada, ta je crkvica imala veliko značenje u narodu, što se može vidjeti iz dokumenta iz 27. Travnja 1634. kada je grad postavio isusovcima neke uvjete prije rušenja te crkve.
1633. 31. Srpnja Ferdinand II izdaje povelju riječkom Isusovačkom kolegiju kojim potvrđuje sva ranija darovanja i priznaje sloboštine "...i sve i pojedine prerogative naše akademije i sveučilišta u Gracu, Beču i drugdje...". Time učenici Isusovačkog kolegija dobivaju građanska prava i povlastice koje su imali članovi akademije ili sveučilišta u Grazu, Beču i drugdje u Europi. Po tim ovlastma riječkoj gimnaziji je bilo dopušteno da se razvije u sveučilište. Sveučilište i akademija postaju posebna pravno zaštićena jedinica u gradu, s izričitim sudskim izuzećem od redovnog gradskog sudišta. Time je Riječkiisusovački kolegij dobio građanska prava i povlastice koje su imali članovi drugih akademija i sveučilišta u Srednjoj Europi, poput onih u Grazu ili Beču. Tu je povelju kasnije potvrdio i njegov nasljednik Ferdinand III. Povelja je pisana Grofica Uršula Thanhausenlatinskim jezikom na trideset i sedam listova pergamene i ovjerena vlastoručnim potpisima vladara. Takvi su uvjeti omogućili da se riječki isusovački kolegij razvije u sveučilište, što se i dogodilo 1726. Taj su studij osim Riječana pohađali i mnogi studenti iz Istre, Dalmacije i Kranjske, dok su predavači uglavnom bili talijanskog ili njemačkog podrijetla. (Izvor: Matica hrvatska, Juraj Lokmer: Bez novca za nabavu knjiga, Također: Vanda Ekl: Živa baština: studije i eseji, Izdavački centar Rijeka, 1994, str 202)
1634. 12. Siječnja? (po nekim izvorima 29. Rujna 1630.) Grofica Ursula Thonhausen (Slika Ljevo) zavještala je Isusovcima za uzdržavanje cijelu Kastavsku gospoštiju s gradovima Kastvom, Mošćenicama i Veprincem, kojom su oni upravljali kao lenski gospodari, i namještali svoje kapetane. Prema darovnici, grofica je također za izgradnju Crkve Sv. Vida dala 10.000 fiorina. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Kasav, MOJ ZAVIČAJ, NOVI VIJEK)
1634. Isusovci, zbog podzemnih voda, odbacuju projekat gradnje nove crkve između Sokol kule i Via dell Fosso (današnja ulica Ante Starčevića). Grad im poklanja zemljište kraj gornjih vrata za gradnju nove crkve. Uvjet za dobivanje terena, postavljen od gradskih vlasti je bio:
- da se i nova crkva zove crkva Svetog Vida
- da bude otvorena za službu narodu, a posebno na proslavama dana Svetog Vida
- da se na službama pjeva Ave Marija
- da zvono ostane slobodno i da se može slobodno upotrebljavati u slučaju napada na grad, požara, ili smrti.

Taj zahtjev grada potvrđen je dokumentom od 27. Travnja 1634. Dok nova crkva ne bude izgrađena koristiti mogu staru crkvicu Svetog Vida koja se je tu nalazila.
1634. 06. Ožujka u oporuci popa Mate Drnjevića spominje se crkva na području Crekvine u Kastvu.
1635. Ferdinand II. izdaje uredbu, kojom je odredio da rektoru isusovačkog kolegija u Judenburgu (Štajerska), tadašnjem feudalnom gospodaru Kastavske gospoštije, pripada vlasništvo nad osobama i stvarima na njezinom području. Tom je uredbom Ferdinand izričito ukinuo zakone koji su važili na tom području. Ali propisi uredbe se uglavnom nisu primjenjivali na području Kastavske gospoštije jer su naišli na ogorčen otpor stanovništva, naročito u općini Kastav. A i približavalo se vrijeme kada su isusovci iz Judenburga morali predati gospoštiju novom feudalnom gospodaru, isusovačkom kolegiju u Rijeci, pa stoga i nisu imali jako interesa zaoštravati odnose sa Kastavcima, Veprinčanima i Mošćeničanima i to u korist budućeg gospodara. Riječki su isusovci preuzeli to područje 1637.

Čudotvorno raspelo u crkvi svetog Vida u Rijeci
Čudotvorno raspelo nalazi se danas u crkvi Svetog Vida

1635. 27. Kolovoza Isusovci vraćaju gradu samostan Svetog Franje i crkvicu Sveta Tri Kralja koja su im bila dana na upotrebu, a 21. Listopada 1635. u vlasništvo im prelazi stara crkvica Svetog Vida. Ta je crkvica tu postojala još od antičkih vremena i nezna se godina kada je sagrađena. Ne postoje niti podaci o obliku te crkvice, jedino se zna da je imala vestibul i zvono. Kakva je to bila srednjevjekovna crkva sv. Vida u gradu Rijeci doznajemo po najstarijim slikama grada iz XVI. stoljeća. Tada je sv. Vid bila još malena, jednobrodna crkvica s polukružnom apsidom iza oltara i prizidanim trijemom pred crkvom. U njoj su riječki kapetani, namjesnici feudalnih zemaljskih gospodara, svečano polagali zakletvu na dan kada bi u Rijeci stupali u službu. Ne znamo kako je crkva sv. Vida bila iznutra uređena, ali pouzdano se zna što se nalazilo pod krovom njezina trijema. P. Bauzer, 1638 rektor isusovačkog kolegija, bio je prisutan kada je položen kamen temeljac nove crkve, i vidio je staru crkvu, kaže u svojim povjesnim spisima da je u vestibulu (stare) crkvice Svetog Vida bilo smješteno Čudotvorno Raspelo (Slika ljevo). On kaže u istim spisima da je crkvica postojala već 1296. Čak je i u jednoj diplomi Ferdinanda II iz 31. Lipnja 1633. spomenut vestibul crkvice. Pošto je Sveti Vid bio zaštitnik grada, ta je crkvica imala veliko značenje u narodu, što se može vidjeti iz dokumenta iz 27. Travnja 1634. kada je grad postavio isusovcima neke uvjete prije rušenja crkve. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu, 16. 08. 2012, Također: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1635. 21. Listopada Isusovci dobivaju od grada Rijeke u vlasništvo staru crkvicu sv. Vida. Ta je crkvica tu postojala još od antičkih vremena i nezna se godina kada je sagrađena. Do tada su koristili crkvu sv. Roka, u kojoj su bili od svog dolaska u grad 10. Listopada 1627. godine. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu, 16. 08. 2012, Također: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1636. 13. Veljače
gradska komisija dala pozitivno mišljenje o lokaciji za gradnju isusovačke crkve. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1636.
Dovršena gradnja isusovačkoga kolegija. To je bila građevina na dva kata s trideset soba, ručaonicom i svim ostalim potrebnim prostorijama. Grofica Ursula Thonhausen je dodala daljnjih 30.000 fiorina za izgradnju seminara i zakladu za stipendije pa je izgradnja započela 1646.

Crkva Svetog Vida, Rijeka
U Kamen temeljac nove crkve svetog Vida uklesano je sljedeće:
                                D.O.M.
JESU CHRISTO CRUCIFIXO
B. MARIAE SEMPER VIRGINI
SS. VITO MODESTO ET CRESCENTIAE
ANNO D. 1368 DIE 15 JUNII
----------:-----------
URSULA COMES A THONHAUSEN
NATA BARO DE HOLNEG COLEGII SOC. JESU
FUNDATRIX
CONFERENTE PLURIMUM AUGUSTAE MEMORIAE
FERDINANDO II
ADJUVANTE MAGN. COMUNITATE FLUMINIS
JUDICIBUS ANT. MARCHESETTI ET ANT. SUDENICH
----------:-----------
RECTORE P. MARTINO BAUZER
P. LEONARDUS BEGNUS
BARTHOLOM. WINTERLAITER
FRANC. OLIVERI TAGLIAPIETRA
(Bogu dobrom i svevišnjem, Blaženoj Mariji vazda
Djevici, svetima Vidu, Modestu i Krescenciji, godine
Gospodnje 1638. dne 15. lipnja: Za vladanja pape
Urbana V111, rimskoga cara Ferdinanda III., biskupa
posvetitelja Julija Saracena u prisutnosti cesarskog
zastupnika Stefana della Rovere, baruna i kapetana;
grofica Ursula Thonhausen, rođena barunica de
Hollneg, utemeljiteljica kolegija Družbe Isusove, uz
obilan prinos Ferdinanda II. uzvišene uspomene, uz
pomoć poglavite općine Rijeke, za gradskih sudaca
Jurja Marchesettia i Arztuna Sudenića, za rektora
o. Marthza Baučera, o. Leonarda Bagna, Bartol
Winterlaiter, Frallcesco Olivieri klesar.)
 U kamen je ugrađen i srebrni medaljon, donacija imperatora
Ferdinanda III. Ona je jedna od posljednjih iz skupine medalja
nastalih u doba protureformacije pod umjetničkim utjecajem
G. P. de Pomisa.
Na jednoj je strani medalje lik Ferdinanda Il. i latinski natpis:
                  FERDINAND. II ROM. IMP.
AUGUSTAE PATRIS MEMORIAE ACTIS STABILITIS
TEMPLO SOCIETATIS JESU FLUMP
RIM. LAP. POS. ANNO DOMINI MDCXXXVIII
IMPERI SUI II
(Bogu dobrom i svevišnjem posvetio Ferdinand II., car rimski,
utemeljitelj riječkoga kolegija Družbe Isusove
povećanom riječkom desetinom, prihodom Kastva,
po moću za gradnju, obilnim povlasticama.)


Na drugoj je strani latinski natpis i lik Ferdinanda III:

FERDINAND II ROM. IMP.
COLLEGII SOC. JESU FUNDAT.
AUCT. DECIMIS FLUMINEN.
VECTIGALIBUS CASTUAE OPE FABRICAE
AMPLISS. PRIVILEGIIS
D.O.M. SANXERAT
(Ferdinand III., car rimski, nakon što je učvršćeno djelo
njegova oca uzvišene uspomene, položio je prvi kamen
riječkoga hrama Družbe Isusove godine Gospodinove
1638, vladanja svoga druge.)

1637. riječki isusovci preuzimaju Kastavsku gospoštiju koju im je Grofica Ursula Thonhausen zavještala 12. Siječnja 1634. (po nekim izvorima 29. Rujna 1630.). (Izvor: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, knjiga druga, str.243)
1637. 14. Srpnja Grad Rijeka privremeno dodjeljuje isusovcima crkvu Sv. Roka, u kojoj se nakon rušenja stare crkve Sv. Vida i tijekom građenja nove, trebalo čuvati čudotvorno Raspeće. Isusovci ruše staru crkvicu Svetog Vida i odlučuju da će koristiti crkvu Svetog Roka dok nova ne bude gotova. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1637. Počeli pripremni radovi na podizanju crkve sv. Vida na mjestu gdje se nalazi starija istoimena crkvica. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: Giovanni Kobler: Memorie per la storia della liburnica citta di Fiume, knjiga druga)
1638. 19. Travnja Stara crkvica Svetog Vida je srušena, a Čudotvorno Raspelo je istog dana, u procesiji, privremeno preneseno u crkvu Svetog Roka gdje ostaje do 15. Lipnja 1659. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1638. 10. Svibnja presudom od toga datuma Frankopani su definitivno izgubili Trsat koji se više ne pojavljuje niti u darovnicama i ostavštini Stjepana Frankopana Ozaljskog sredinom 16. stoljeća. Vrijedan je spomena i pokušaj Petra Zrinskoga koji je silom pokušao prisvojiti bar dio trsatskog posjeda, neke livade, vinograde i mlin u Martinšćici, protiv čega je oštro reagirao kralj Ferdinand (cf. Acta conf. II. 12, 199, 258.). Trsatski posjed i kaštel uzalud je nastojao steći Nikola Frankopan Tržački, boreći se za njega između 1634. i 1639. godine. (Izvor: Forum Croinfo.net, Kronologija Trsata by Kobler, autor: Kobler)
1638. 15. Lipnja, na dan kada se slavi Dan Svetog Vida postavljen je kamen temeljac i graditelj Francesco Olivieri započinje gradnju crkve Sv. Vida (slika desno) po projektu isusovca Giacoma Briana (časni brat Jakov Brianni)( Modena, Italija, oko 1589. - Busseto, Italija Listopad 1649). Giacomo Brian je također izradio projekt i za kolegijsku zgradu, a projektirao je i monumentalnu baziliku u Kastvu koja nikad nije dovršena (Crekvina). Od njega potječe i nacrt za crkvu isusovačkog Kolegija u Trstu. Riječka crkva svetog Vida je jedina kružna sakralna građevina na širem području Primorja. Voditelj radova bio je Francesco Olivieri. Projekt je kasnije znatno izmjenjen i crkva je s prekidima građena do 1744. godine. Za gradnju pilastara Isusovce je zanimao kamen s mrljama pa se je Olivieri odlučio za kamenolom Sv. Martina iz kojega je za sebe vadio kamen. Njeni mramorni oltari doprinose tome da je Rijeka grad s najviše mramornih baroknih oltara na istočnoj obali Jadrana, više od Dubrovnika, Zadra ili Splita. U temelje crkve položena je medalja koju je darovao Ferdinand III, a bila je iskovana u carskoj kovnici u Sanct Veitu u Koruškoj. Ona je jedna od posljednjih iz skupine medalja nastalih u doba protureformacije pod umjetničkim utjecajem G. P. de Pomisa. (Izvor: wikipedia>Katedrala sv. Vida u Rijeci, Također: katedrala-rijeka.eu, Katedrala svetog Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida, Također: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:9)
1638. umire Stefano della Rovere (?, druga polovica XVI. st. – Rijeka, 1638.), od 1608. do 1638. godine bio je carski kapetan u Rijeci. Godine 1609. dopustio je trgovinu s uskocima, a 1624. dao na Trsatu sagraditi kapelu sv. Ane i obiteljsku grobnicu. Za njegove uprave bio je obnovljen riječki kaštel, 1627. je počela je raditi isusovačka gimnazija i obnovljen je trsatski samostan. Godine 1628. dao je sagraditi dvorsku kapelu svetog Stjepana unutar kaštela. Ostavio je za sobom mnogo pisanih povjesnih dokaza o životu, zakonima i običajima riječkog kraja koji su nepresušni izvor saznanja.
1639. Nakon požara obnovljen gradski toranj i povećana gradska vrata, ali visina se i izgled tornja ne mijenjaju. To je bila i prva obnova tornja.
1640. Dovršena gradnja prvog mosta preko Rječine. Kako tvrde gradske knjige, na mostu se je počelo raditi oko 1632. Izgleda, ali nigdje nije nađen točan podatak, da se je dio mosta otvarao da bi se omogučio prolazak brodovima sa jarbolima (drugi izvori tvrde da jeprvi pomični most sagrađentek 1753.). Izgradnju su financirali Franjevci trsatskog samostana sa uplatom od 200 forinti, uz pomoć državne blagajne. Franjevci su se obavezali uplaćivati i godišnju ratu od 20 forinti za održavanje mosta. Do tada se je za Prvi most preko Rječineprelazak Rječine koristila barža. Prelazak preko mosta se je naplačivao po istoj cijeni po kojoj se je do tada naplačivala barža, i čak je i ime mostarine bilo "dazio di traghetto" vjerovatno jer je ime bilo udomačeno u narodu. Građani Rijeke bili su izuzeti od mostarine. Sa obje strane mosta su podignute i kuće za naplatu mostarine s krčmama za osvježenje putnika. Jedna od tih kuća na Sušačkoj strani mosta je zabilježena na karti iz tog vremena kao "Hosteria dove allogiano Scochi - Krčma gdje odsjedaju Uskoci" (na slici ljevo slika prvog drvenog mosta na slici G. Genove iz 1671., dio veće slike). Most se nalazio nešto južnije od današnjeg hotela Kontinental. 1677 prestaje se naplačivati mostarina za prelazak ljudi, a nastavlja se plačati za životinje i kola. 1715 most je obnovljen.
1640. 26. Travnja Donesen je novi Trsatski statut koji je vrijedio i kroz cijelo 18. stoljeće. (Statuto di Tersatto fatto novamente sotto li 24 Aprile 1640) Povod su bile oštre razmirice među trsatskim pučanstvom i Stefanom della Rovere, riječkim kapetanom koji je upravljao Trsatom. (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
1640. riječan Francesco Cinesich oporučno ostavlja Rijeci svoja dobra u Munama, ali pod uvjetom da se iskoriste za gradnju Benediktinskog samostana u Rijeci. Rijeka preuzima dobra i uz pomoć dva savjetnika započinje projekt za gradnju samostana uz crkvu Svetog Roka.
1640.
Na Trsatu dovršen dio Franjevačkoga samostana, u kojem je refektorij za koji fra Serafin Schön dovršava sliku Mistična večera Gospodinova.Riječki barokni slikar Ivan Franjo Gladić naslikao palu na oltaru sv. Petra "Predaja ključeva sv. Petru" u Prikaz Rijeke iz 1689. godine, izvorno objavljen u djelu “Slava vojvodine Kranjske” J.V. Valvasora, rad je gravera Andreasa Trostazbornoj crkvi Uznesenja Marijina. Trsatski kapetan i član gradskog vijeća Rijeke oporučno ostavio Gospoštiju Mune i golemo bogatstvo za osnivanje samostana benediktinki.
1641. 28. Svibnja u Ljubljani je rođen Johann Weikhard von Valvasor (Janez Vajkard Valvasor) ( Ljubljana, 28. Svibnja 1641. - Krško, 19. Rujna 1693.), kranjski plemić, slovenski geograf, polihistor, povjesničar, topograf, etnograf, kartograf, crtač i član Londonskoga kraljevskoga društva za unaprjeđenje prirodnih znanosti. U njegovom djelu "Slava vojvodine Kranjske" (Die Ehre deß Herzogthums Crain), objavljenoj u Nürnbergu 1689. godine, uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada (slika ljevo), koji je potpisao graver Andreas Trost. Slika je naslovljena "Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka". (Izvor: Wikipedia, Janez Vajkard Valvasor, Također: Hrvatska Enciklopedija, Valvasor, Johann Weichard, Također: Fluminensia, Goran Moravček: Rijeka u očima Valvasora)
1642. U Urbaru grada Grobnika sastavljenom 1642. godine stoji, između ostalog i slijedeći propis: "U fra Serafin SchonRičini nijedan ne smi lovit ribe, pod penu od 25 dukata, budući ova ribarija je začuvana samo za gospodu".
1642. 24. Kolovoza na trsatskom svetilištu umire fra Serafin Schön (Menzingen, ? – Trsat, 24. Kolovoza 1642.), slikar franjevac porjeklom iz Menzingena u Švicarskoj (slika desno). U trsatski samostan dolazi 1630. kao već izučen i formiran slikar i tu je ostao 10 godina. Od djela koja su sačuvana u najranije možemo ubrojiti tri oltarne pale u crkvi Gospe trsatske. To su ulja na platnu koja kao centralne likove prikazuju sv. Mihovila, sv. Nikolu sa zagovornicima i sv. Katarinu. Sva tri djela su signirana a nastala su između 1630. i 1632. Također tu je i zahtjevno oslikavanje samostanskog klaustra na Trsatu gdje u tridesetak slika prikazuje scene iz života Marije i Isusa. Poznato nam je da je Schön oslikao barem jednu kapelicu uz trsatske stube. Ukoliko je datum smrti Serafina Schöna točan, 1640. naslikana "Mistična večera Svete Obitelji" predstavlja ne samo njegovo najzrelije i najbolje djelo već i njegovo, koliko nam je poznato, zadnje djelo. Radi se o ulju na platnu dimenzija 790x210 cm, koje krasi refektorij trsatskog samostana. (Izvor: "Libra", časopis Hrvatskog kulturnog kluba u Švicarskoj, Edo Tijan: Schon Searfin (oko 1605 - 1642) franjevac, Također: Novi List, Mirjana Grce: Trsatsko svetište: Isusova smrt i uskrsnuće na 32 freske Serafina Schöna, Također: Hrvatska Enciklopedija, Schön, Serafin)
1644. 01. Kolovoza biskup senjsko - modrušanski biskup Pietro Mariani šalje pismo riječkim sucima rektorima i poziva ih na Trsat na proslavu i posvećenje temelja nove crkve koje se treba održati 24. Kolovoza iste godine. (Izvor: FRANJO GLAVINIĆ: Historia Tersattana)
1644. 24. Kolovoza. Počinje generalna obnova i proširenje crkve Gospe Trsatske, koja traje do 1652. Postavljeni i posvećeni temelji za novu franjevačku crkvu i obnovu u okviru samostana na Trsatu, koju posvećuje senjsko-modruški biskup Petar Mariani. U crkvi podignut mramorni oltar sv. Katarine, te sagrađeno pjevalište i kor unutar crkve. Radovi traju do 1651. U to je vrijeme Franjo Glavinić bio gvardijanom, i to po drugi put. To saznajemo i iz lista Vuka Frankopana Glaviniću od 30. Ožujka 1644. Gvardijanom ga oslovljava i hrvatski ban Nikola Frankopan u svom listu senjskom biskupu Petru Marianiju, 3. Kolovoza 1644. Za to svjedoče i pisma Gašpara Frankopana od 29. Rujna 1645, od 9. Svibnja 1647. i od 16. Kolovoza 1647. To utvrđuju i listovi Vuka Krste Frankopana od 5. Travnja 1648., od 4. Srpnja 1648. i od 26. Rujna 1648. Za godinu 1649. i 1650. ne postoje pismeneh potvrde o tome da je Glavinić gio Gvardijan, ali je to po redovničkom pravu to sigurno bio jer ga takvim opet naziva knez Vuk Krsto Frankopan u svomu pismu od 1. Veljače 1651., a isto tako i Gašpar Frankopan u pismu od 13. Svibnja 1652. (Izvor: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIĆ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA, str:8, Također: FRANJO GLAVINIĆ: Historia Tersattana, str: 268-269, 276, 277, 284. 285, 288, 289, Također: Svetište majke božje trsatske, KRONOLOGIJA NAJVAŽNIJIH DOGAĐAJA, Također: Svetište majke božje trsatske, SEDAM  STOLJEĆA TRSATSKOG SVETIŠTA)
1644. Djelomično je dovršena crkva sv. Vida.
1645. 07. Srpnja Mario Badoer, biskup pulski, preuzima organiziranje i gradnju Benediktinskog samostana, ali još uvijek pod kontrolom riječkih municipala. 17. Srpnja gradska vlast traži od Benediktinki da se, kako traže pravila svetog Benedikta, predstave narodu i da predstave poglavarku samostana i jednu učiteljicu koja će držati nastavu u ženskoj školi.
1646. 02. Travnja od tog datuma potječe pismo Uršule grofice von Thanhausen rođ. von Hollenegg o namjeri osnivanja sjemeništa sv. Ignacija. Pergamena na njemačkom jeziku čuva se u DAR-u. (Izvor: DAR, INVENTAR ARHIVA GRADA RIJEKE, V. Razne pergamene)
1646. 04. Travnja Grofica Ursula Thonhausen izdala povelju u Grazu, kojom daruje tri donacije (14.000, 6000 i 10.000 njemačkih fiorina) od ukupno30.000 fiorina za gradnju đačkog internata sv. Ignacija (Seminarium s. Ignatii) u Rijeci u kojem će učenici moći naučiti pravila odjevanja i ponašanja (arte di buoni costumi), znanost, (Scienze) i umjetnost (arti liberali). Iste godine započinje i gradnja seminara. Osim nje donacije su dali i Matteo Modercin, kanonik iz Bakra (2.000 dukata), Lorenzo Zaccaria Kanonik iz Csanada (3.600 fiorina), Sebastioano Glavinich, biskup Senja i Modruše (1.200 fiorina), Giovanni Paolo Domicelli iz Boljuna (3.600 fiorina) i isusovac Antonio Ferriciuoli (2.810.40 fiorina). Tako je do 1670. dovršen cijeli Isusovački kompleks. (Izvor: Radmila Matejčić: Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Adamić, Rijeka, 2007)
1746. postavljena ura na zvoniku nove katedrale svetog Vida. Rad je ljubljanskoga glavnog urarskog majstora Baltazara Hoffmanna. Prema dogovoru općine i isusovaca, stara zvona male crkve Sv. Vida trebala su biti prenesena u zvonik nove crkve, da bi mogla zvoniti kad zatreba. Ta su tri zvona najprije smještena na privremeni drveni zvonik, sagrađen 1650. Sadašnji je zvonik na kojemu je i Hofmannova ura, podignut 1727., kada je dovršena i kupola. (Izvor: Katedrala sv. Vida, Povijest gradnje crkve sv. Vida)
1647. namjena Slogin-kule se mijenja i postaje barutana i skladište municije. Napravljena su dvostruka vrata i kamene stube.
1647. u trsatskom svetištu izgrađena Kapela sv. Franje Asiškog. Donirao ju je Matija Rakamarić. Smještena je u uglu Velikog klaustra, uz prolaz koji vodi u dvorište, pred Kapelom zavjetnih darova. Sadašnji barokni oltarski retabl izrađen 1724. godine, djelo je franjevačke, drvorezbarske radionice koja je u to doba djelovala na Trsatu. Središnji reljefni prikaz Stigmatizacije sv. Franje uokviren je bogatim drvorezbarenim okvirom. Za tu je kapelu ciklus Križnog puta naslikao Bakranin Nenad Petronio. (Izvor: Biblioteka Baština Broj 16, Grupa Autora: Marijin Trsat, Monografija, Zagreb, 2011)
1648. u Udinama objavljena knjiga "Historia Tersattana" fra Franje Glavinića. Kako je Glavinić od rane mladosti boravio najvećim dijelom na Trsatu, "Historia Tersattana" fra Franje Glavinićanaravno da se najviše zanimao za tu crkvu isamostan, pa je odlučio napisati trsatsku povijest. To je djelo izašlo tiskom pod naslovom "HISTORIA TERSATTANA Raccolta dalle antiche e moderne Historie, Annali e Traditioni". Djelo se nalazi se u franjevačkoj knjižnici na Trsatu, a i zagrebačka Narodna sveučilišna biblioteka ima dva primjerka pod brojem 35-B.Z.180 i 35-58.241. U franjevačkoj riznici na Trsatu kraj tiskane knjige izložen je i originalni Glavinićev rukopis u velikom formatu koji nosi natpis "HISTORIA TERSATTANA ove si contiene la vera relatione della translatione delta Santa Casa hereditaria della Vergine Gloriosa da Nazareth a Tersatto, e da Tersatto a Loreto, quando, come, perche, e da chi fosse trasportata con alcune piu pertinenti alla Chiesa e Monasterio Tersattano. Raccolta Dall'antiche historie, e moderne, annali e traditioni, per H Molio Reurendo Padre F ran - cesco Glauinich, lstriano, dell’Ordine de Minori Osseruanti di San Francesco, della Provincia Bosna Croatia e Carniola, Padre, Theolo- go, e Predicatore Apostolico etc. Anno del Signore MDCXXXXVI"(slika ljevo). (Izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA, Također: Krešimir FILIĆ: FRANJO GLAVINIĆ, HRVATSKI KULTURNI PREGALAC XVII. STOLJEĆA, str: 10-11)

 

O Rijeci na engleskom jeziku
Riječka povijest općenito

Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
Povijest Rijeke od 1500 do 1600
Povijest Rijeke od 1625 do 1650
Povijest Rijeke od 1675 do 1700
Povijest Rijeke od 1725 do 1750
Povijest Rijeke od 1775 do 1800
Povijest Rijeke od 1825 do 1850
Povijest Rijeke od 1875 do 1900
Povijest Rijeke od 1925 do 1950
Povijest Rijeke od 1975 do 2000
Povijest Rijeke od 2015 do Danas

Riječka vlast kroz stoljeća
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Povijest Rijeke od 1400 do 1500
Povijest Rijeke od 1600 do 1625
Povijest Rijeke od 1650 do 1675
Povijest Rijeke od 1700 do 1725
Povijest Rijeke od 1750 do 1775
Povijest Rijeke od 1800 do 1825
Povijest Rijeke od 1850 do 1875
Povijest Rijeke od 1900 do 1925
Povijest Rijeke od 1950 do 1975
Povijest Rijeke od 2000 do 2015


History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka


Natrag na vrh stranice