Rijeka, Croatia
Loading


The links above provide you a way back to main part of the dictionary. Pages Preluk and Rijeka are only the add to my site, to give you some information about me, and some interesting facts about my home town and an old racing track only few kilometers from Rijeka. Rijeka has a great history organizing races almost a century ago.




 

riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Kronologija riječke povijesti kako je ovdje predstavljena ne pomaže nam mnogo u uvidu u dramatičnost situacije koja se na riječkom području odvijala  tokom njene bogate i raznolike povijesti. Brojevi godina hladni su i bezlični. Oni nam otkrivaju samo kada se nešto zbilo, ne i životnu situaciju tog trenutka. Da bi čovjek sebi mogao predstaviti tu dramu, uvijek je preporuka da se u ruke uhvati dobra povijesna knjiga koja će to bolje predstaviti i opisati. Ova kronologija može poslužiti kao referenca i podsjetnik.
Kao i u svakom ovakvom poslu koji obuhvaća na desetine tisuća podataka moguće su poneke pogreške, pa stoga pozivam one koji to primjete i imaju relevantne podatke koji ukazuju na pogrešku, da mi se jave na moju e-mail adresu.

 

Povijest grada Rijeke (1750 - 1775 godina)

Rijecka tvornica šećera

Slika riječke Tvornice Šećera i Čokolade, ulje na platnu sa početka 1800-tih

1750. Nizozemsko najveće trgovačko društvo iz Antwerpena "Proli i Arnold" utemeljuje Riječku Rafineriju šećera (slika desno). Ta firma od 1752. djeluje s centralom u Rijeci, a ubrzo je postala najveća privatna kompanija cijele Habsburške Monarhije, ukupne površine od 17 tisuća četvornih metara. Područje tvornice bilo je bogato ispresijecano vodotocima, koji su korišteni u proizvodnji. Rafineriju su vodili holandski trgovci i poduzetnici koji su 1. Srpnja dobili povlasticu za proizvodnju šećera na 25 godina. Ta je povlastica produžavana tako da je rafinerija radila sve do 1828. Na čelu je bila velika holandska trgovačka kuća Arnold sa sjedištem u Antwerpenu. Zapošljavala je oko 600 ljudi. Na stručnim i najbolje plačenim mjestima bili su stranci iz Holandije i Hamburga. Godine 1768 rafinerija je zapošljavala 704 radnika. Od toga je bilo 49 stranaca (Holandija, Hamburg, Francuska), 316 iz Austrijskih zemalja (Istrani, Kranjci, Primorci, Austrijanci), 339 domćih radnika. Svi upravitelji su bili iz Antwerpena i Anversa u Belgiji. U rafineriji je radilo ukupno 6 majstora (svi odreda stranci), 52 stručna izučena radnika (34 stranca, 18 Hrvata). U Lončariji rafinerije radili su majstori iz hrvatske. UKotlariji majstori iz Pruske, a radnici iz Hrvatske. Nadničari i kočijaši bili su Hrvati i Slovenci (Kranjci iKorošci). I ako se zna da je Rijeka, primjerice, godine 1758. imala svega 5000 stanovnika, jasno je koliku je važnost imao taj golemi pogon. To je bilo izrazito kapitalističko društvo prilagođeno za veliko Austijsko unutrašnje tržište, vođeno od stranaca i u korist stranog kapitala. Firma je imala predstavništva diljem Europe (Beč, Graz, Lisabon, Levant) i svijeta (Philadelphia, Santiago de Chille, Krim). Od 1774. godine koncesija rafinerije prešla je udruštvo "Compagnie privilegiee de Triest et Fiume" i u ovoj drugoj fazi razvoja sagrađena je upravna zgrada. Nalazi se na riječkom predjelu Brajda, na današnjoj adresi Krešimirova 28. Godine 1786., u doba silna uzleta kompanije, dobila je novu administrativnu palaču, jednu od najvećih tvorničkih zgrada naJadranu. Šećerana je radila do 1828. Na nju danas podsjeća sačuvana velebna kasnobarokna upravna palača. Osim tog povlaštenog društva postojala je još jedna tvornica šećera koja se zvala "Josip Hencke i sin" jednako korisna gradu, no skromnija u opsegu. Ona je donosila znatnu korist njenu Kompleks Tvornice Šećera danasvlasniku. (Izvor: Krasanka MAJER, Petar PUHMAJER: Palača šećerane u Rijeci, Grad Rijeka u suradnji sa Hrvatskim restauratorskim zavodom, Rijeka, 2008., Također: Radmila MATEJČIĆ: Kako čitati grad / Rijeka jučer, danas, Rijeka, 2007, Također: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1750. 01. Listopada Marija Terezija potpisala dekret o privilegijama riječkoj rafineriji šećera. Na slici ljevo, kompleks zgrada rafinerije šećera danas, "E", "H", "T" i upravna zgrada. (Izvor: Irvin Lukežić: Riječke glose, str.19, IZDAVAČKI CENTAR RIJEKA, 2004, Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 41, Irvin Lukežić: NIZOZEMCI U RIJECI)
1750.
U razdoblju od 28. i 29. Studenoga pa do 17. Prosinca zabilježeni su u Rijeci jaki potresi s epicentrom u samom gradu i imali su intenzitet do VII stupnja MCS ljestvice. Uz podzemnu buku potres je trajao pola minute. Najjači udar bio je 17. Prosinca. Većini zgrada u gradu napukli su zidovi , a oštečeni su i krovovi. Prema zapisu jednog isusovačkog redovnika, jaki udari počeli su trešnjom zemlje 28. Studenoga nešto iza devet sati navečer, a nastavili su se sve do 17. Prosinca. U Svibnju 1751. zabilježen je i plimni val izazvan potresom. Od zemljotresa se srušio Gradski toranj te su oštećene crkve Uznesenja Marijina (Kosi toranj), crkva sv. Roka, crkva sv. Tri Kralja, crkva sv. Jurja na Trsatu, isusovački kompleks i samostan benediktinki u Starom gradu. Stradale su kuće Peri, Minoli, Zanchi i mnoge druge. Trsatski kaštel pretrpio je znatne štete te je bio zapušten sve dok ga nije kupio i obnovio feldmaršal Laval Nugent od Westmeatha (Ballynacor, 3. Studenog 1777. - Bosiljevo, 22. Kolovoza 1862.) dvadesetih godina 19. stoljeća. Najjače oštečenje je pretrpio gradski toranj s gradskim južnim vratima, crkva Svetog Roka i župna crkva. Ljudskih žrtava nije bilo. U znak zahvale za prestanak potresa uvedeno je zavjetno štovanje sv. Filipa Nerija. Gradska vrata su popravljena 1753., a potpuno restaurirana 1801. Na tom je poslu angažiran riječki kipar Antonio Michelazzi (Gradisce di Isonzo (Gradiška na Soči), Italija, 1. Studenoga 1707. - Rijeka 1772.). Za restauraciju je sakupljeno 2695.12 fjorina, a olovo sa krova stare kupole je prodano za 512.2 fjorina. Kako je to vrijeme snažna baroknog utjecaja u umjetnosti, Michelazzi za tada veliki iznos od 80 dukata izrađuje monumentalni barokni portal ostavljajući lepezasto postavljeno kamenje oko luka vrata.Gradski toranj postaje gradska reprezentativna građevina vizualno podijeljena na prizemlje s ulazom nad kojim je reljef habsburškog dvoglavog orla, prvi kat s reljefnim poprsjima careva Leopolda I. i Karla VI. iznad kojih je sat te drugi kat s prozorima. Na arhitravu portala latinski su natpisi koji slave careve čije su odluke zauvijek izmijenile grad. Krov je i dalje četverovodan, a na njegovu su vrhu kugla i križ. U potresu je stradala i Crkva Svetog Jurja na Trsatu. Podigli su je sredinom 13. st. krčki knezovi Frankapani i posvećena je zaštitniku Trsata. Crkva se spominje i u Vinodolskom zakoniku 1288., jednom od prvih pravnih dokumenata u Europi. U crkvi su postavljeni oltari sv. Jurja, sv. Sebastijana i Majke Božje od Karmela, a prigrađena joj je kapela Sv. Dizme. Ponovo je sazidana 1754. godine. Godine 1866. uklonjen je trijem i podignut zvonik. Glavni oltar izradio je 1797. godine Ksaver Medelini (vjerojatno Venecijanac), a tri manja oltara izradio je riječki klesar Dorigo. Slike su izradili Ferdinand Ludwig (Senj) i Giovanni Fumi (Rijeka). Oni koji su zbog serije zemljotresa ostali bez krova nad glavom privremeno su sagradili nastambe daščara, koje su bile nanizane izvan gradskih zidina uz morsku obalu, od samostana kapucina na Žabici do fratarske Brajde na lijevoj obali Rječine. Osim zemljotresa, uplašenim Riječanima nevolje je zadavala i obilna kiša te zamućeni izvori pitke vode. Rijeka se pruža na potresnom području te je kroz povijest zabilježeno nekoliko snažnih zemljotresa. Primjerice, dva snažna potresa bila su 1321. i 1323. godine, a također je 26. ožujka 1511. grad i okolicu zadesio snažan potres. Zbog zemljotresa je početkom sedamdesetih godina 19. stoljeća čak  i Rječina potekla iz novoga izvora. Veliki potres promijenio je lice Rijeke, koja se od srednjovjekovnog gradića opasanog bedemima počela pretvarati u značajnu luku i širiti nasipavanjem morskoga žala jer je po nalogu carice Marije Terezije 1753. krenula izgradnja riječkoga Novog grada tzv. "Civitatis novae" za šta je carica odredila iznos od 8.000 forinta. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Potres 1750. promijenio lice Rijeke, Također: LEKSIKOGRAFSKI ZAVOD MIROSLAV KRLEŽA, potresi, Također: Novi List, Vedrana Simičević: Nemirno tlo: Na riječkom području..., Objavljeno: 10. Studeni 2011, Također: GRAĐEVINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI, Dr.sc. Nana Palinić: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE, Također: Klub Sušačana, Sušačka revija br.69, Igor Žic, Kapucini i crkva Gospe lurdske)
1750 - 1754 godine Rijeku je pogodila cijela serija potresa s epicentrom u samom gradu. Potresi su se događali gotovo svakodnevno i imali su intenzitet i do 7 stupnja Merkalijeve ljestvice, pa je veći dio stanovništva u par navrata čak i napuštao svoje domove. Serija potresa završila je 1754. godine i od tad počinje pojačana seizmička aktivnost na Kvarneru. (Djelomičan izvor: www.rijeka.hr>KRATKA POVIJEST TRSATA)
Noi Maria Teresia1751. Novi potresi manjega intenziteta nastavljaju se sve do Svibnja. Carica Marija Terezija Carica Marija Terezija dodjeljuje velika financijska sredstva za obnovu grada, 4000 forinti. Oštećen je zvonik Zborne crkve Marijina Uznesenja. Pokazat će se kasnije, potres je zauvijek promijenio grad i označio novu epohu u njegovu urbanom i urbanističkom oblikovanju. Obnavljaju se oštećeni objekti unutar zidina, a istovremeno se, uz dopuštenje Carice, počinje ostvarivati novi urbanistički plan i izgradnja Novoga grada – Civitas Novae. Na dokumentu potpisanom od carice na kojoj dopušta širenje grada (slika desno), kao uvod piše:

Noi Marra Teresa
per la Dio Grazia Imperatrice Vedova de'Romani, Regina dell'Ungheria, Boemia, Dalmazia, Croazia, Schiavonia, Galizia, Lodomeriae ecc, Arciduchessa dell Austria, Duchessa della Borgogna, Stiria, Carintia, e Carniola ; Gran - Principessa della Transilvania, Margravia della Moravia, Duchessa del Brabante, Limburgo, Luccemburgo, della Gheldria, di Wirtemberga, della superiore ed inferiore Silesia, di Milano, Mantova, Parma, Piacenza, e Guaftalla, di Auschwitz e Zattor, Principessa della Svevia, Contessa di Absburgo, della Fiandra, del Tirolo, Hennegau, Kiburgo, Gorizia e Gradisca, Margravia del Sacro-Romano Imp., della Burgovia, dell'alta e bassa Lusazia, Contessa di Namur, Signora della Marcae di Mechlina ecc. Duchessa Vedova della Lorena, e di Baar, Gran - Duchessa di Toscana ecc, ecc.

(Izvor: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka, Biblioteka: Edukativni programi 5, Gradski Toranj, Autorica teksta: Denis Nepokoj)
1751. prvi put se spominje pavlinski gostinjac (gostinjac otvoren od strane svećenika Pavlinskog reda) u Rijeci. Održao se do 1788., a sama zgrada, u nekadašnjoj Ulici Rov, do 1970. godine. Od gostinjca je sačuvan samo amblem pavlinskog reda, ugrađen iznad ulaza u poznatu kavanu "Dva lava" (danas "Boa"), prema zamisli projektanta Igora Emilija. (Izvor: Izvorni znanstveni članak, Zorislav Horvat: Srednjovjekovna pavlinska arhitektura, Također: Giovanni Kobler: Memorie della Liburnica citta di Fiume. Rijeka, 1896., knjiga 2., Također: Igor Žic: Riječka gostoljubivost, Adamić, Rijeka, 2000., str. 12.)
1752. 26. Siječnja
Nakon carske naredbe. Rijeka je u političkim, vojnim, trgovačkim i pomorskim poslovima pala pod djelokrug tršćanske intendanture koja je od 1575. godina bila pod carskim kapetanom. Kao veza između grada i intendance osnovan je iste godine Kapitanat gradskog namjesništva (Kommerzassessorium) odnosno Luogotenenza governiale – Cearea Luogotenenza povjeren riječaninu Felice de Gerliczy. U skladu s tim novim ustrojbama riječkom lukom od 1752. ne ravnaju više općinski, nego državni službenici. (Izvor: Edoardo Susmel: Fiume attraverso la storia dalle origini fino ai nostri giorni, Fratelli Treves Editori, Milano 1919., str:71.), (Izvor: Attilio Depoli: Fiume XXX ottobre 1918, (a cura di Mario Dassovich), Li Causi Editore, Padova 1982, str:112., Također: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1752. Popravak Gradskog tornja nakon potresa. Portal izveo riječki kipar Antonio Michelazzi. (Izvor: Riječka tvornica šećeraMatica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis, Također: GRAĐEVINSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U RIJECI, Dr.sc. Nana Palinić: URBANISTIČKI RAZVITAK RIJEKE)
1752. sagrađena upravna zgrada riječke tvornice šećera (slika ljevo). Povijesna su istraživanja potvrdila pretpostavku konzervatora da upravna zgrada nije sagrađena osamdesetih godina 18. stoljeća, kako je to svojedobno pisala Radmila Matejčić pozivajući se na ploču s natpisom na glavnom stubištu. Naime, u arhivskim spisima pronađen je podatak da je sagrađena 1752. godine, u doba direktora Arnoldta, Kennedyja i Wellensa, te da je 1785. godine stradala u velikom požaru, nakon čega je obnovljena i raskošno opremljena štukaturama i zidnim slikama. To se zbilo u vrijeme najpoznatijeg direktora, Petera de Vierendeelsa. Zasad nije poznato tko je gradio i obnavljao zgradu, ali su na temelju analogija iznesene pretpostavke da se radi o majstorima iz Furlanije i Venecije. Namjena Upravne zgrade tijekom godina mijenjala se. Prvotna namijena bila je upravna zgrada rafinerije šećera, potom u razdoblju od 1834. - 1851. godine u njoj je bila smještena vojarna, od 1851.1949. godine bila je upravna zgrada tvornice duhana, a od 1949.2000. godine njezina namjena bila je upravna zgrada tvornice brodskih strojeva "Rikard Benčić". (Izvor: Materijal za poglavarstvo o Upravnoj zgradi bivše tvornice šećera, Također: wikipedija > Palača šećerane, Također: Hrvatski restauratorski zavod, , Također: Građevinar 4/2015, INDUSTRIJSKA BAŠTINA, PRIPREMILI: Branko Nadilo, Krešimir Regan: INDUSTRIJSKA BAŠTINA RIJEKE – CENTAR, str:397)
1752. brigu o zdravlju preuzima država, organizira se zdravstveni magistrat, a u luci se podiže (1763.) zdravstveni kasino (zgrada-ured) s ministrom (upraviteljem), kancelarom (pisarom) i gvardijanima (zakletim nadglednicima). Radi bolje kontrole kontumacije, na obali su postojale stražarske kućice (kažoti). Do 1752,, za zdravstvo u Rijeci brinulo se Gradsko vijeće koje je odobravalo licencije protomediku (izbor obnavljan svake tri godine), primaljama, ljekarnicima i kirurzima. Lučki kapetan (istodobno i "kancelar zdravlja") određivao je prema potrebi, brodovima mjesto kontumacije i nadgledao je. Brigu o luci i zdravstvu na brodovima preuzelo je riječko Namjesništvo, zajedno s pravom naplate lučkih pristojba. (Izvor: Giuseppe Viezzoli: Contributi alla storia di Fiume nel Settecento, Fiume, Società di Studi Fiumani, Anno X – 1932., str. 178.Temelji moderne Rijeke 1780.-1830., MGR, Rijeka 2006., str. 84.)
1752. 15. Prosinca U Rijeku stiže Diploma, kojom Marija Terezija podjeljuje gradu Rijeci privilegij sedmičnog sajma stoke, žitarica i ostalih živežnih namirnica, i to subotom. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)
1752. krajem te godine carica Marija Terezija svojom rezolucijom traži od Rijeke da se produži istočna riva Fiumare da bi time luka bila bolje zaštićena, i traži da joj se dostave planovi izgradnje na njeno odobrenje. Plan joj je predstavljen već sljedeće godine. Predloženo je da se konstruira molo na ljevoj obali dužine 25 Klaftera (oko 47,5 metara) i sa malenom utvrdom na svom kraju. Marija Terezia je odobrila planove i financije od 8.000 Fiorina sa time da radovi na lukobranu imaju prioritet u odnosu na druge radove u gradu. Radovi su krenuli sljedeće godine sa velikim troškovima ali su poslovi sporo napredovali. Radovi su završili 1782. (Izvor: Attilio Depoli: Bulletino della deputazione fiumana di storia patria, Vol. V, Fiume 1921, str. 37.)
1753. 26. Siječnja u Rijeci je osnovano "Cesarsko kraljevsko namjesništvo" ("Komerzasesorij") za kapetanate Rijeke, Trsata i Bakra za izvršenje politike tršćanske Intendance. Sudbenost u trgovačkim i mjeničnim predmetima prenijeta je na "Mjenbeno-trgovačko sudište i Pomorski konzulat" ("Tribunale cambio mercantile e Consolato di mare"). Za merkantilizam u kojem se upravlja gospodarskim tijekovima odozgo upotrebljava se naziv kameralizam. (Izvor: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci: ŽELJKO BARTULOVIĆ i LORETTA HILL IVANKOVIĆ: O SENJSKOM STATUTU IZ 1757. GODINE, Također: Željko BARTULOVIĆ, Neka pitanja stvarnih i obveznih prava, Rijeka 1997.Također: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1753. osnovana je "Primorska trgovinska provincija za Austrijsko primorje", sa sjedištem u Trstu. Obuhvaćala je luke: Akvileju, Trst, Rijeku, Bakar, Kraljevicu, Senj i Pag. Podčinjena je tršćanskoj "Intendanci" (Kommerzialhauptintedanz), čiji je intendant, gradski kapetan Trsta nadležan za upravu, trgovinu, pomorstvo i zdravstvo. Na čelu uprave nalazi se kapetan Trsta. (Izvor: Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci: ŽELJKO BARTULOVIĆ i LORETTA HILL IVANKOVIĆ: O SENJSKOM STATUTU IZ 1757. GODINE)
1753. 03. Studenoga Carica Marija Terezija je nakon velikog potresa koji je Rijeku pogodio koncem 1750. godine odobrila novi urbanistički projekt Rijeke i gradnju riječkog Novog grada, tzv. "Civitatis novae". Za taj je projekt odredila iznos od 8.000 forinta. Plan je predviđao da se na prostoru pred Gradskomurom do morske obale osigura novi gradski prostor nasipavanjem zemljišta. Plan proširenja grada zamislio je 1756. godine inženjer Candida, a potom 1785. godine nastavio i Antonio Gnamb, (?. – Rijeka, 1806.), riječki arhitekt i urbanist. Teren za Mađarski nacrti tvornice Šećera, kasnije Benčića iz 1903 godinegradnju dobiven nasipavanjem pružao se u prvo vrijeme od Rova (današnje Korzo) do Andrejšćice, odnosno do današnje Žabice. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Potres 1750. promijenio lice Rijeke, 28. Studenog 2012)
1754. Potpuno dovršen industrijski kompleks Rafinerije šećera. Na slici desno, Mađarski nacrti tvornice šećera iz 1903. godine, kasnije tvornice Rikard Benčić. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština općine Rijeka i Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988.)
1754. godine carica Marija Terezija je odobrila prvi urbanistički plan nove Rijeke i tada je Stari grad respektiran kao urbana cjelina koja se mora ostaviti u svojim okvirima. Tipična riječka kuća iz tog vremena bila je bez dubokih temelja, zbog podzemnih voda. Ako je bila na višem položaju, imala je u podrumu žitnice. Konobe su bile u prizemlju, kuhinje na prvom, a sobe na drugom katu. Vrlo šturi opis tipične riječke kuća pružio nam je riječki kancelar i notar Antun de Reno de Mutin u svojim općinskim notarskim spisima iz XV. stoljeća. Tu se jasno razlikuje obična kuća (mirišće) od kurije i patricijske kuće, za koju doznajemo da je na prvom katu imala središnju "salu", tj. prostoriju koja gleda na dva pročelja, a u prizemlju prodavaonicu, radionicu ili skladište, organizirano s najvećom ekonomičnošću. (Izvor: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 42/43, Igor Žic: KLOBUČARIĆ I NJEGOVO VRIJEME  II. DIO, Također: Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća)
1754. vjerovatno je postavljena prva skulptura orla na vrhu Gradskog tornja, a njen autor bio je riječki kotlar Lodovico Ruppani. Taj limeni, jednoglavi orao skinut je 1890. godine odlukom Gradskog vijeća te predan kao uspomena u gradski muzej. Njegova daljnja sudbina je nepoznata, međutim vjerojatno je pretaljen za ratne potrebe što je bio čest slučaj s mnogim metalnim predmetima. (Izvor: Rijeka 2020, Riječki dvoglavi orao, SIJEČANJ 19, 2016)
1754. 22. Travnja počinje restauracije crkve Svetog Roka nakon što je bila oštećena u potresu koji je pogodio Rijeku 17. Prosinca 1750. Restauraciju je vodio inženjer Giovanni Antonio de Verneda (1693. - 24. Ožujka 1774.), i radovi su bili završeni 8. Rujna iste godine. (Izvor: Fluminensia.org, Goran Moravček: Sveti Rok u Starom gradu, 16. Kolovoz 2012.)
1754. 10. Lipnja isusovac Franjo Ksaver Orlando, rođen u Rijeci 09. Prosinca 1723., otvara u Trstu javnu državnu nautičku školu. Školu je pohađao 21 učenik. Bila je to prva javna nautička škola na Jadranu, i među prve tri (Marseille 1728. i Hamburg 1749.) u Evropi. (Izvor: Boris Franušić: Franjo Ksaver Orlando, osnivač prvih pomorskih škola na Jadranu, Također: Morsko Prase, Željko Stepanić: Prva javna nautička škola na Jadranu, Također: Hrvatska Enciklopedija, isusovci)
1755. Rijeka je dobila prvi manipulativni poštanski žig : V:FIVME (Slika Ljevo). Rijeka ga je dobila samo četiri godine Manipulativni žig V: Fiume, odnosno Von Fiumenakon žiga Beča, prvoga žiga u Austrijskom Carstvu. To je i prvi poštanski žig na području Republike Hrvatske. Sve riječke marke na jednom mjestu s opisom možete skinuti ovdje, a izložak s markama Fiume je ovdje. O početku njegove uporabe postoje u stranoj stručnoj filatelističkoj literaturi manje nepodudarnosti, pa tako na primjer R. Dehn početak njegove uporabe smješta još ranije u 1754. godinu ali za to ne navodi nikakav dokaz ili preuzeti izvor. Ali 09. Rujna 1755. iz Rijeke je u Ljubljanu poslano pismo s oznakom: "V:Fiume". Riječ je o najstarijem i do danas jedinom sačuvanom poštanskom žigu na području Republike Hrvatske, koji se prihvaća kao početak hrvatske predfilatelije. (Izvor: Ivan Martinaš: FILATELIJA I POVIJEST RIJEKE)
1755. restaurirana crkva "Chiesa di Santa Maria Assunta" (Chisa del Duomo, Crkva Marijina uznesenja) koja je bila oštećena nakon potresa 1750.Potrošeno je 4.318 fiorina. (Izvor: wikipedija > Crkva Uznesenja Marijina)
1755. Prve statistike jedrenjaka Rijeke, Bakra i Senja - Rijeka ima 12 jedrenjaka duge plovidbe (patentiranih) sa 1.394 tona, Senj 21 (patentiran) sa 1660 tona. Već 1759. Rijeka ima 27 jedrenjaka i 233 člana posade, a Senj 39 jedrenjaka i 334 člana posade. Tih je godina Senj u svakom pogledu Barun Filip Vukasovićnadvisivao Rijeku, premda je ona uživala naklonost austrijskih vlasti. Može se stoga reći da je njegovo brodarstvo u nekim razdobljima bilo jače i bolje od riječkoga. (Pomorski zbornik JAZU, Zagreb 1962., str. 155. (Stjepan Vekarić: Naši jedrenjaci za dugu plovidbu)
1755. u Svetom Petru u Bruvnu u Lici rođen je hrvatski ratnik i graditelj barun Josip Filip Vukasović (Senj, 1755. - Beč, 9. Kolovoz 1809.) (slika desno), najpoznatiji član plemićke obitelji Vukasović. Ratovao je sa svojim postrojbama diljem Europe, a ponajviše u Italiji i Francuskoj. Poznat je kao graditelj Lujzinske ceste, ceste od Senja do Sv. Jurja i od Senja do Novog Vinodolskog, a realizirao je i mnoge druge graditeljske projekte. U posljednjoj borbi 1809. borio se sa svojom divizijom kod Asperna te na kraju kod Wagrama, gdje je 6. Srpnja smrtonosno ranjen (pogodila ga je u nogu topovska kugla) te je poslan na liječenje u Beč, gdje 9. Kolovoza 1809. godine umire od posljedica ranjavanja. Smrću njegovog sina Filipa 1844. izumrla je muškoj liniji ova slavna senjska plemićka i uskočka obitelj. Vukasovići se u Senju se javljaju oko 1537., tj. nakon pada Klisa pod Osmanlije, kada se nekoliko članova ove obitelji doseljava u Senj iz Dalmacije. Stekli su ugled kao iskusni časnici pa su i odlikovani od austrijskog cara te stekli plemstvo i grb. Godine 1665. dobili su i senjsko plemstvo i bili uvedeni u gradski patricijat. Senjski vojvoda Vinko Vukasović dobio je plemstvo od cara Leopolda I. 28. Siječnja 1667., a plemstvo je potvrđeno na Hrvatskom državnom saboru 1719. Godine 1714. dodijeljeno je viteštvo senjskim plemićima Vukasovićima: Petru, Jurju, Filipu, Antonu i Vinku. Kao bogati građani i plemići u Senju su imali raskošnu baroknu kuću s renesansnim balkonom i pročeljem. U toj kući je tri puta boravio austrijski car Josip II., pa se i danas ova građevina zove "kuća Marije Terezije" (u kojoj je danas smješten Gradski muzej). (Izvor: vojnapovijest.vecernji.hr, Umro hrvatski vojskovođa i graditelj...., Također: Hrvatska Enciklopedija, Vukasović, Filip (Josip Filip), Također: wikipedija > Josip Filip Vukasović, Također: Enver Ljubović: Senjski uskoci i plemići Vukasovići…)
1755. donesen novi urbanistički plan za razvoj Novog Grada (Civitas Nova) na području između gradskih zidina i mora. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Također: Vanda Ekl: Živa baština, Izdavački centar Rijeka, 1994.str: 80)
1755. Sagrađen stabilan most kod Školjića. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1756. Riječki konzul u Dubrovačkoj Republici grof Branković dao je ostavku na svoju službu. Otada se za strane konzularne službenike brinula isključivo austrijska država. (Izvor: Matica hrvatska, Vijenac 175, Riječki ljetopis)
1756. Ojađeni trsatski župnik se obraća trsatskom kapetanu Antonu Zandonattiju za pomoć jer da je "s te strane Trsat postao "piccola Venezia" misleći na onu dekadentnu Veneciju iz doba Giacoma Casanove. Što je izazvalo ljutnju župnika je to što su se mnoge riječke bludnice, koje su riječke vlasti istjerale zbog razvratnosti nastanile na Trsatu. Trsatski kapetan brzo je stupio u akciju i potjerao razvratnice izvan grada svoje gospoštije. (Izvor: Novi List, Slavica Mrkić Modrić: POVIJEST PROSTITUCIJE U GRADU NA RJEČINI)
1757. u gradskim se zidinama uz postojeća južna, sjeverna i istočna otvaraju i četvrta, zapadna vrata, neposredno iza kuće Monaldi. Stare obrambene zidine srednjovjekovne Rijeke postaju nepotrebna granica između staroga i novoga dijela grada. Car Josip II. donosi 1780. godine odluku o rušenju gradskih zidina i kula, a četiri godine poslije zatrpava se rov na Korzu. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci, Također: Vanda Ekl: Živa baština, Izdavački centar Rijeka, 1994.)
1758. prvi poznati lučki kapetan u Rijeci bio je Giovanni Giuseppe de Gerliczy ili de Gerlicich (1721.-1798.), brat tadašnjeg carskog namjesnika Feliksa de Gerliczyja. Službovao je od 1758. do svoje smrti. Osim toga radio je kao zdravstveni provizor, zapovjednik broda za obalni nadzor "Prontezza" (sagrađen 1758.) i pobirač carskih prava nad sidrištem i škverom. Pored tih uglednih funkcija spominje se kao upravitelj bratovštine "Confraternità dell Immacolata concezione" te vlasnik starog kazališta. (Izvor: Irvin Lukežić: Nebo nad Kvarnerom, ICR, Rijeka 2005., str. 365.)
Pavlinski kortil na Sušaku1759. Pavlini kupuju vinograd s kućom Sussach (znana isto kao i Pavlinski kortil na Sušaku, danas je na mjestu te kuće zgrada Hrvatskoga kulturnog doma u Strossmayerovoj ulici, slika ljevo) na području ispod crkvice Svetog Lovre, u novonastalom naselju od samo nekoliko kuća s približno 100 duša. Zemljište i kuća bili su vlasništvo riječkog kapetana Benzona odnosno njegove supruge "plemenite gospođe Ivane Benzon". U zapisu piše "...Vigna colla casa sita in teritorio di Tersat, nominata Sussach , con tutte le loro partienze presso s. Lorenzo..." Smatra se prema jednoj verziji da je poslije i cijelo naselje, upravo prema nazivu te kuće, dobilo ime Sušak. Prvi put se spominje i gostinjac crikveničkih pavlina kao njihov novi zakup, u kojem organiziraj hospicij za okolni narod. Pregradnjom kuće i nadogradnjom druge dugačke kuće s arkadnim dvorištem, cijeli taj kompleks zgrada dobiva nov izgled i novo ime: Cortile ili Kortil, što znači "dvor" ili "dvorište". U tom Kortilu pavlini osnivaju spomenuti gostinjac koji radi do 1765. kada ga prodaju obitelji Woland za 1000 forinti. Kortil je i poslije preprodavan, a korišten je i u industrijske svrhe do 1934., kada je srušen zbog izgradnje sadašnjega Hrvatskoga kulturnog doma. No prema nekim podacima, dio Kortila opstoji od 1780. do 1786. (dakle kada više nije bio u vlasništvu pavlina!) kao neka vrsta hospicija-bolnice, ali se u daljnjem razvoju kao takav više nije održao. Pavlini su do tada već posjedovali pravi hospicij u Rijeci, tj. s desne strane Rječine u kući zvanoj Vernada – današnji kbr. 8 do 10 u Starčevićevoj ulici (srušena je 1970. i tu je sada kavana "Boa", a prije njega kavana "Dva lava" na kojoj je i danas grb pavlina). Taj je hospicij djelovao u Rijeci od početka XVIII. stoljeća (kada je od vlasnika Stjepana Celebrinia kupljena kuća), a služio je kao interna bolnica za bolesnu braću pavline, ali ne i za ostalo pučanstvo u gradu. Službeno se prvi put spominje 1751. i pavlini su ga koristili do ukinuća reda 1786. godine. (Izvor: Pregledni rad, Milan Zgrablić: POTEŠKOĆE OKO OSNIVANJA OBIJU BOLNICA U SUŠAKU, str:2, Također: Acta med-hist Adriatica, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:10)
1759. U Trstu, Rijeci, Senju i Karlobagu službeno uvedene bečke mjere i utezi. (Izvor: Acta med-hist Adriatica, Marko Medved: CRTICE IZ CRKVENE POVIJESTI RIJEKE VEZANE UZ ODNOS KRŠĆANA I ZDRAVSTVA, Pregledni članak, str:9)
1759. Spominje se prva kazališna "zgrada" u Rijeci, a nalazila se izvan zapadnih gradskih zidina. Zgrada je bila drvena prizemnica, no o kazališnim predstavama malo se zna, jer ih je malo i bilo.
1760. U luku uplovilo 1.342 brodova. Od toga 656 austrijskih, 528 mletačkih, a ostali su papinski, turski, napuljski i dubrovački. (Izvor: La zona industriale del Carnaro, Società del libro italiano, Roma 1941., str. 57.)
1761. 06. Prosinca u Rijeci je rođen Nikola Host (Nicholaum Thomas Host), poznati hrvatski florist, prirodoslovac botaničar i dvorski liječnik Josipa I. Bio je jedan od najuglednijih prirodoslovaca svog vremena i prvi ravnatelj carskog vrta “Flora Austriaca viva” koji se nalazi pored palače Belvedere u Beču. Rod biljaka Hosta nosi ime u njegovu čast. Umro je u Schönbrunn 13. Sječnja 1834. Riječani znaju da je park, preko puta zatvora, dobio ime po Nikoli Hostu. Gradsko vijeće Grada Rijeke je 20. Svibnja 1996. godine preimenovalo ovaj park (do tada Park Vladimira Nazora) u Park Nikole Hosta. Zapravo samo jedan dio nekadašnjeg nadvojvodinog parka danas se naziva Parkom Nikole Hosta, a dio šetališta Vladimira Nazora je "Lorenzov prolaz". Od njegova nekadašnjeg sjaja danas je zapravo ostalo vrlo, vrlo malo. (Izvor: Grad Rijeka, Park Nikole Hosta, Također: Blog, Pjer Orlić: Pogled na grad iliti Veduta della Cittá)
1762. restauriran krov zvonika na crkvi Svetog Roka. Tom je prilikom krov pokroven olovom, a radovi su koštali 1263,21 fiorina. (Izvor: Građevinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Više autora: ZBORNIK RADOVA, KNJIGA XV, Rijeka, prosinac 2012., str: 253)
1762. U arhivi u Beču nađen je podatak da cijelu austrijsku trgovačku mornaricu čini 1.047 pomoraca i od toga 190 iz Rijeke, 202 iz Bakra (del dominio di Buccari), 215 iz Senja (Segna), 108 iz Kastva (dominio di Castua), 132 iz Lovrana i Ike. (Izvor: Ivan Erceg: Stanje pomorstva grada Rijeke u vrijeme reinkorporacije (1776/77), Historijski zbornik 1960., str. 405.)
1764.  15. Studenog zahvaljujući poduzetnosti Nicole Crespija, užara i poduzetnika iz Riminija, prva manufaktura brodskih konopa (Fabbrica cordami) na Škurinju započinje sa radom. Kvaliteta konopa i užarije što se tu proizvodila pribavila je ovoj tvornici 1802. godine carski dekret o posebnim privilegijama. (Izvor: TVORNICA KONOPA RIJEKA (1764-1974), Rijeka 1974.) Iz nje se razvila Riječka tvornica konopa, najdugovječnija gradska firma. Ugašena je 1999. godine nakon 235 godina neprekidnog rada. To je bilo najstarije i najdugovječnije industrijsko potrojenje u povijesti Rijeke. (Izvor: Jerko LUŠTICA, Robert MECILOŠEK: TVORNICA KONOPA RIJEKA (1764-1974), Rijeka 1974., Također: Građevinar 4/2015, Branko Nadilo, Krešimir Regan: INDUSTRIJSKA BAŠTINA RIJEKE – CENTAR, str:5)
1764. Radi velikih hladnoća 1763. koje su uništile sav urod maslina, velika nestašica hrane diljem Primorja. Od 1. Ožujka do 15. Travnja u Rijeci su od upale pluća umrle četrdeset i tri odrasle osobe. Općina je ponovo dopustila da se dvaput tjedno, u vrijeme karnevala, u Palacu održavaju javni i krabuljni plesovi.
1764. Giuseppe Bono, doseljenik iz Italije, u svom dopisu gradskom Namjesništvu piše "da se neki dobar kazališni komad ne može igrati u daščari te će se prema ovdje navedenim uvjetima i povlasticama svake godine o pokladama, a i u drugo vrijeme, moći prikazati neki dobar kazališni komad i priređivati javne krabuljne plesove za sve ljudske slojeve", te upućuje molbu da mu se dopusti da na vlastitome zemljištu sagradi kazalište. Namjesništvo udovoljava njegovoj molbi, a Bono svoje kazalište publici otvara u Prosincu 1765. godine. Smješteno izvan gradskih zidina, u Ulici Municipio, Bonovo je kazalište bilo prvo riječko zidano kazalište. Imalo je trideset i osam loža i moglo je primiti tri stotine gledatelja. (Izvor: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci)
1764. "I ženski svijet može da na Rijeci uči knjigu te 1764. otvaraju tamo školu Marija Zagalovsky r. Lenac i Antonija Sandrini a imade ženska škola zajedno s internatom uza samostan sestara sv. Benedikta. Tamo su študirale mnoge djevojke našeg Primorja onamo dopred par decenija." objavljeno u knjizi koju je Andrija Rački (1870-1957) svećenik, poliglot (služio se je sa 16 jezika) i pisac objavio 1928.
1764. Kraljica Marija Terezija saziva sabor u Požunu tražeći povišicu poreza kako bi pokrila troškove rata, ali sabor odobrava tek 1/3 tražene svote.

Teatro Bono-Gerliczi u Rijeci
Zgrada se sastojala od prizemlja,
dva kata i krovišta. Ispod tlocrta 1. i 2. kata (slika gore) označeno je mjerilo u hvatima (klafter). Građevina je pravokutnog oblika. Gledalište je oblika izduženog slova 'U', sa 19 loža. Lože su podjednake veličine, osim središnje i dviju krajnjih uz proscenij, koje su veće. Pristupni hodnik koji opasuje lože zauzima prostor do zidova, osim desnog kuta u kojem su ucrtana dva kraka stubišta. Na pravokutnoj pozornici označene su klizne kulise − po pet redova sa svake strane.

Nastupa doba "otvorenog apsolutizma": ne sazivaju se sjednice, Sabori ne donose zakone, već ona sama donosi propise (reskripte, patente, edikte). Habsburgovci od zemalja Monarhije stvaraju jedinstveno gospodarsko područje. Marija Terezija tajnim aktom koči razvoj manufakture u Ugarskoj i Hrvatskoj, dopuštajući proizvodnju robe slabije kvalitete za širu potrošnju ("neškodljiva industrijska poduzeća"), dok se kvalitetna i luksuzna roba proizvodi u Austriji. Roba iz Ugarske plaća carine kao strana roba, austrijska u Ugarskoj samo 5%, a strana roba pri ulazu u Hrvatsku i Ugarsku plaća i tridesetnicu. (Izvor: ŽELJKO BARTULOVIĆ, LORETTA HILL IVANKOVIĆ: O SENJSKOM STATUTU IZ 1757. GODINE)
1765. Travanj, završena gradnja "kazališta Bono" (na slici desno nacrt-tlocrt zgrade kazališta) kao prva prava kazališna građevina koju je dao sagraditi Giuseppe Bono (Bon), inače doseljenik iz Italije. Kazalište, koje publici otvara u Prosincu 1765. godine, istodobno predstavlja i prvo namjenski građeno kazalište na našem području u razdoblju baroka. Ono ima sve elemente tipičnog talijanskog baroknog kazališta – pozornicu na kojoj se odvija igra, lože, a u sklopu kazališta nalazila se i igračnica. Kazalište je locirano izvan gradskih zidina, pored zapadnih gradskih vrata zvanih Augustinska vrata, u Ulici Municipio, na mjestu istočnoga krila današnj zgrade Sveučilišne knjižnice i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, isprva kao samostojeća građevina, a kasnije kao jedna od kuća u nizu. Zgrada je stajala na rubu tada posve neizgrađenog Dolca, odvojena tek uskim prolazom od dvije kuće podignute kad i kazalište, koje su stajale otprilike na mjestu današnje Sveučilišne knjižnice i hotela Bonavia. Bono, međutim, već 1770. godine prodaje svoju zgradu Giuseppeu de Gerlicziju koji je 1784. daje u zakup Općini, zadržavajući dva balkona (lože) u prvom redu. U vrijeme dolaska cara Josip II. von Habsburga 1775. kazalište je već vodio Giuseppe de Gerliczy (izvorno Grličić, 1721.-1798.). U toj jednostavnoj, ali prilično masivnoj zgradi, bilo je mjesta za 300 posjetitelja − u parteru i 38 loža. Osim plesova i zabava, tek povremeno su se davale i ne odviše ozbiljne predstave različitih putujućih družina. Prostor je bio osvijetljen s 54 svjetiljke i 5 lustera, na kojima su izgarale svijeće. 1786. održana je u toj zgradi i prva redovita opena sezona, a 1796. prikazivala se je drama o Francuskoj okupaciji Rijeke. Već nakon nekog vremena kazalište nije zadovoljavalo potrebe rastućega grada te je početkom 19. stoljeća započela gradnja novog teatra, Adamićevog kazališta koje je otvoreno 3. Listopada 1805. Gerliczyjevo kazalište, uz česte promjene vlasnika, održalo se sve do 1804. kada prestaje aktivnost. Zgrada prelazi u vlasništvo Giovannija de Kertiza, poslije Antonija Zazanicha, koji ga oko 1820. godine pretvara u stambenu zgradu, a potom u hotel "K pošti" a kasnije ponovo u stambenu zgradu. Zgrada je srušena 1886. godine prilikom gradnje Osnovne škole za djevojčice. Kazalište Bono-Gerliczi važno je, budući da je prvi put na teritoriju Hrvatske riječ o posebnoj, namjenski građenoj građevini, a ne o adaptaciji. Iako su već pola ili čak stoljeće ranije postojale kazališne zgrade u Hvaru, Dubrovniku, Zadru, Trogiru i Splitu, Bonovo je kazalište sagrađeno 18 godina prije zadarskog Nobile Teatra, dosad smatranog prvim namjenski građenim kazalištem u Hrvatskoj. Iako smo već tih davnih dana imali kazalište, tek je 1945. godine odigrana prva predstava na hrvatskom jeziku. (Izvor, djelomično: Igor Žic: Povijest riječkog hotela Bonavia, Također: Prostor, 17 [2009] 1 [37], Nana Palinić: Projekti kazališta Bono-Gerliczi i Teatro Nobile − najstariji nacrti kazališnih zgrada u Rijeci)
1765. 18. Kolovoza najstariji sin Marije Terezije, po smrti oca Franje I. Stjepana Lotarinškog izabran je za cara Svetog Rimskog carstva pod imenom Josip II. (Schönbrunn, Beč, 13. Ožujka 1741. - Beč, 20. Veljače 1790.), rimsko-njemački car, ugarsko-hrvatski i češki kralj. Time je postao i njezin suvladar. Baš kao i Marija Terezija ostao je upamćen kao prosvijećeni apsolutist koji je brojim reformama pokušao izgraditi modernu i efikasnu državu. Njegove brojne i ekstenzivne reforme sezale su u sva polja državne djelatnosti – uprava, vojska, crkva, školstvo, društveni odnosi. (Izvor: wikipedija > Josip II., car Svetog Rimskog Carstva, Također: Hrvatska Enciklopedija, Josip II., Također: Hrvatski Povijesni Portal, Nicole Albrecht: Vjerska politika Josipa II. Objavljeno 29/08/2014)
1766. 25. Lipnja Marija Terezija podjeljuje privilegij poštanske službe Ljudevitu Henry-u. Pergamena na njemačkom jeziku nalazi se u DAR-u. (Izvor: DRŽAVNI ARHIV U RIJECI, ANALITIČKI INVENTAR, Inventar fonda POMORSKA OBLAST ZA UGARSKO-HRVATSKO PRIMORJE U RIJECI 1870-1918)

Andrija Ljudevit Adamić
Andrija Ljudevit (Ludovik) Adamić

1766. 28. Studenog rođen je u Rijeci Andrija Ljudevit Adamić (slika ljevo, portret sa nacrtom svog kazališta u ruci)
1766. Produžena je crkva Svetog Girolama (Sveti Jeronim) (današnji Municipij). Crkva je produžena "15 koraka prema istoku". Bunar ispred crkve je u isto vrijeme otvoren za opću upotrebu.
1768. 28. Sječnja u zapisniku Gradskog vijeća naglašeno da je standardac (stup za gradsku zastavu) podignut u vrijeme cara Maksimilijana. (Izvor: Radmila Matejčić : Kako čitati grad: Rijeka jučer, danas, Adamić, Rijeka 2007, str.518, Također: Forum Croinfo.net, Siječanj - značajni događaji, Autor: Iliria)
1768. Prema podacima iz arhive "Srpske pravoslavne crkvne opštine" u Rijeci, te se je godine iz turske Bosne u Rijeku doselilo 82 osobe srpske pravoslavne vjere. To su sve uglavnom bili trgovci žitom i duhanom, a u Rijeku ih je privukla svoboda vjeroispovjesti i privilegije slobodne luke. Nakon što su dobili državljanstvo, od carice Marije Terezije traže i pravo na gradnju crkve.
1768. riječka "Privilegirana tvornica sećera" upošljava 700 osoba od 5 000 stanovnika Rijeke. (Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:8)
1769. u Rijeci je rođen jezikoslovac, prevoditelj i sastavljač rječnika Josip Završnik (1769. – 1843.). Završnik je svojim jezičnim rješenjima preteča Ljudevita Gaja, predvodnika nacionalnog pokreta i osobe na čijim pravopisnim reformama izrasta današnji standardni hrvatski jezik.
1769. 19. Srpnja je Pulski biskup Andrija Balbi, na traženje Kastavaca, dopustio da se sruši crkva sv. Marije, oštećena Kastavska Crekvinarazornim potresima 1750. i 1754. godine, te da se izgradi nova i prostranija od stare zborne crkve sv. Jelene. Biskup je ovlastio riječkog arhiđakona Svilokosa da za novu crkvu sv. Marije blagoslovi i položi kamen temeljac. Isusovci su negdje u 17. stoljeću započeli graditi novu veliku crkvu sv. Marije za koju nije pouzdano utvrđeno je li ikada dovršena. Crekvina je bila dugačka 50 metara, široka 20 m te isto toliko visoka (slika desno). Na svakoj strani crkve bilo je po pet kapelica. S glavnim žrtvenikom u njoj je bilo 11 oltara! Ostaci crkve sv. Marije ili kastavske "Crekvine", kako u puku i u stručnoj literaturi nazivaju ostatke te crkve, izazivaju stalne prijepore, jer je još uvijek nejasno kad je započela gradnja, kada je i dali je građevina podignuta, odnosno kada je srušena. Može se pretpostaviti da je ostala nedovršena zbog raspuštanja isusovačkog reda 21. Srpnja 1773. godine. Na "Kastav turist info" stranicama opisana je legenda zašto crkva nije dovršena i zašto se, navodno, tri puta rušila. Po ostacima "Crekvine" vidi se da je crkva sa svojih 1.500 četvornih metara, što je prostor za približno 4.000 vjernika, prevelika građevina za područje nastanjeno sa 7.000 žitelja u kojem su, pored nje, postojale brojne crkve i kapele. Da je dovršena, Kastavska Crekvina bi bila najveća crkvena građevina na našoj obali Jadrana. (Izvor: FLUMINENSIA, Goran Moravček: Zagonetka kastavske Crekvine, Također: Kastav turist info, Kastavske priče iz davnine, Također: Župa Svete Jelene Križarice, Crekvina)
1769. od ove godine teritorij slobodne luke Rijeka, proglasom Marije Terezije, obuhvaća cijeli grad.
1770.
zbog naraslih troškova za uzdržavanje i odgoj nezakonite djece, počine se plaćati dodatna daća na vino u prilog Fonda za siromašne. U Zavodu za siromašne izdržavano je 30 siromaha i 25 djece, a među njima i veći broj djece mlađe od 7 godina. Zavodski režim bio je veoma strog, uz razvijeni sustav fizičkog kažnjavanja.
1771. U Rijeku je te godine uplovilo 3.000 brodova, no samu luku neprekidno zatrpavaju nanosi Rječine. Koristi se i lijeva i desna obala Rječine i drveni gat pred gradskim vratima, ali se brodovi povremeno upućuju u Bakar i Kraljevicu. (Izvor: Petar Strčić: Od početka XVIII stoljeća do današnjih dana, Županija primorsko-goranska, ICR, Rijeka 1996., str. 182)
1772. 19. Sječnja Tršćanski biskupi zaključuju da je većina Riječana za prelazak Rijeke pod Tršćansku Biskupiju, i tako Rijeka prekida veze sa Pulskom Biskupijom i prelazi pod Tršćansku.
1773. je uređeno prvo groblje izvan grada i nalazilo se na južnom obronku brijega Kalvarije. Godine 1800. prestalo se pokapati na tom groblju, a teren zajedno sa kapelom prodan je 1824. Franji Hanzliću. Kapela je preuređena u stambenu kuću (kuća ispod koje prolazi željeznički tunel na ulasku ispod Kozale).
1773. 27. Ožujka
u Rijeku iz Trsta dolazi Antonio Gnamb (?. – Rijeka, 1806.), najznačajniji barokni graditelj druge polovice 18. stoljeća u Rijeci i Hrvatskom primorju, , geometar, inženjer, hidrotehničar (sam se naziva i “hydraulico”). Gnamb je svoju sudbinu vezao uz Rijeku i proživio je u njoj više od trideset godina, sve do svoje smrti. Od njegovih arhitektonskih djela ističe se stara guvernerova palača (zgrada Riječkog gubernija, 1780.) koja je bila smještena na današnjem Jadranskom trgu,  a srušenu krajem 19. stoljeća u vrijeme izgradnje nove Guvernerove palače. Na tom je projektu isprva radio kao graditeljski inspektor (ispettore tecnico, Bauinspektor), a potom i kao glavni inženjer (dirigente ingegnere). Osim toga zatrpao je sve rovove oko Rijeke (1780.), srušio gradske bedeme, te oblikovao osnovu današnjega Korza. Projektirao je niz privatnih kuća, poput palače Vuković (1789.) (Korzo 2), a pripisuju mu se i palača Wohinz (Korzo 8) te palača Adamić (1787.). Njegova je djelatnost bila vrlo široka. Izrađivao  je i pojedine detaljne zemljopisne karte, planove riječkoga Novoga grada, projektira inženjerske zahvate u planu nove luke na franjevačkoj brajdi (na području današnje Delte), zajedno s pristupnim cestama, mostovima, skladištima i drugim potrebnim sadržajima, pa čak predviđa i crkvu za pomorce. Osim u gradske, lokalne planove i izgradnje, bio je i nadzornik izgradnje u Ugarskom primorju uključen na neki način i u velike državne zahvate. Među najzanimljivijima je prijedlog Antona Gnamba - "Razmišljanja o preduvjetima za uspješniju trgovinu Ugarskog kraljevstva prema takozvanom Ugarskom primorju. (Rifflessioni sopra l’aggievolezza d’un piu vantaggioso Commercio dal Regno d’Ongheria verso si detto Littorale Ungarico, Fiume, 10. giugno 791)". (Izvor: SVEUČILIŠTE U RIJECI, FILOZOFSKI FAKULTET, Odsjek za povijest umjetnosti, Završni rad, Ana Žarković: Profana arhitektura u Rijeci 17. i 18. stoljeća, str:10, Također: Ervin Dubrović: Anton Gnamb, modernizacija riječke luke i prometnica, Također: RASTKO SCHWALBA, Adamićevo doba – najznačajnije razdoblje riječkog urbaniteta, u: Novi Kamov, V, br. 2, sv. 15, 2005., Također: Klub Sušačana, SUŠAČKA REVIJA broj 54/55, Ervin Dubrović: ANTON GNAMB I RIJEČKI TRGOVAČKI PUTOVI U OSAMNAESTOM STOLJEĆU, Također: SUŠAČKA REVIJA broj 76, Igor Žic: RIJEKA I MAĐARSKA)
1773. 21. Srpnja bulom "Dominus et Redemptor noster" Papa Klement XIV. (Sant'Arcangelo di Romagna, Rimini, 31. Listopada 1705. – Rim, 22. Rujna 1774.) ukida Družbu Isusovu (Societas Jesu). U skladu sa time, 23. Rujna 1773. car Josip II. zatvara njihov kolegij u Rijeci. U buli izdanoj od pape piše:

"maturo consilio, ex carta scientia et plenitudine potestatis apostolicae saepedictam societatem extinguimus et suprimimus, tollimus et abrogamus omnia et singula ejus officia, ministera et administrationes, domus, scholas, collegia, hospitia,..... et loca quaecuanque gravis in provincia, regno et ditione exsistentia, modo quolibit ad eam partinentia."

(Izvor: Sveučilišna knjižnica Rijeka, Povijest, Također: Hrvatska Enciklopedia, Klement XIV., Također: Isusovci, Pape i Isusovci, Također: Wikipedia, Družba Isusova, Također: I. Jäger B. I.: Ukinuće Družbe Isusove)

Breve "Dominus ac Redemptor"
Breve se sastoji od četrdeset i pet paragrafa, u kojima se navode pritužbe protiv isusovaca, ali niti jedna osuda. Navode se prijašnje optužbe protiv Družbe, a ne govori se dali su istinite. Na kraju donosi se zabrana isusovačkog reda ali ne i osuda njegovog djelovanja.

1773. 16. Kolovoza (21. Srpnja ?) Papa Klement XIV. (Giovanni Gangenelli, Rimini, Italija, 31. Listopada 1705. – Rim, 22. Rujna 1774.) objavljuje Breve ("Dominus ac Redemptor") kojim ukida red Družbe Isusove (na slici ljevo). (Engleska Wikipedija navodi 21. Srpnja kao datum potpisivanja bule pa kaže: " The pontiff went on to suppress the Jesuits, writing the decree to this effect in November 1772 and signing it on 21 July 1773… …suppressed the Society of Jesus by the brief Dominus ac Redemptor of the 21 July 1773…". ) Breve, kojim se Družba ukida, već je bio potpisan 21. Srpnja 1773. ali još nije bio objavljen. Prava bitka se je vodila između Rima, s jedne, i Pariza (francuskog kralja Louis XV Franuski) i Madrida ( španjolskog kralja Karla III.) s druge strane, zbog želje tih zemalja za ukidanjem crkvenog reda Družbe Isusove, zbog straha tih vladara i lokalnih crkvenih vlasti od školovanih podanika i straha od prosvjetljenja koje su Isusovci zastupali. Isusovci će se prvi zalagati za prekid progona vještica, pripadali su najžešćim protivnicima apsolutističkih teorija države, zalagali su se za priznanje svih naroda koji su odbijali kršćansku vjeru, kao i za ukidanje ropstva, a biti će znameniti i po svojem radu u znanosti. U Portugalu (3. Rujna 1759), Francuskoj (Studeni 1764), Brazilu (1754.), Parmi (1769.) i Španjolskoj i svim njenim kolonijama (1767.), Isusovci su de facto već bili protjerani. Prethodni papa, Papa Klement XIII bio je protiv ukidanja reda, a isto to se može reći i za Klementa XIV, ali on je morao popustiti pod političkim pritiscima Francuske, Španjolske, Portugala i još nekih katoličkih zemalja jer je "Bio bojažljiv. Bojao se diplomata, plemića, Isusovaca, a najviše svojih Kardinala"(I. Jäger B. I. - Ukinuće Družbe Isusove). Znakovito je i to da Klement XIV. nije donio Bulu o ukidanju Reda, već podnesak, odnosno Dekret, koji ima manje obvezujuću snagu i lakše ga je opozvati. To će i učiniti njegov nasljednik papa Pio VII. (1800.-1823.) 1814. godine. Diplomatski i politički pritisak je bio toliki da su neke katoličke zemlje prijetile da će se odijeliti od Crkve ukoliko se Družba Isusova ne ukine. Unatoč tome, isusovci su još uvijek imali moćne zaštitnike u vladarima njemačkih zemalja, kao i zemalja pod vlašću carice Marije Terezije, a napose pruskog kralja Fridrika II. I ruske carice Katarine II., koji su se protivili ukidanju isusovačkog reda i to iz praktičnih razloga. Naime, isusovci su vodili mnoge škole u tim zemljama, a sami su ih i financirali. Kasnije će se to njihovo protivljenje ukidanju Reda pokazati opravdanim, jer je njihovim ukidanjem zatvoreno mnogo škola. Ukinuće Družbe Isusove, to jest papin breve je jedna od najvećih pobjeda dvorskoga apsolutizma i lažnoga prosvjetiteljstva nad Crkvom i njezinom Glavom. Papin potpis bio je silom iznuđen, a papa je bio pod golemim moralnim pritiskom. Po nekim povjesničarima Klement XIV. je ubijen od strane jezuitskih redovnika (kao osveta za zabranu reda), dok po drugima umire prirodnom smrću. Komisija koja je bila sastavljena od ljekara na internacionalnom nivou, izvršila je obdukciju, ali nisu pronašli tragove otrova kao što se pretpostavljalo. Provođenje odluke započinje breveom "Gravissimis ex causis" 16. Kolovoza 1773. kojim se formira komisija koja će uputiti isusovce u provedbi raspuštanja. Nekatoličke zemlje kao što su Prusija i Rusija zabranile su proglašenje bule u svojim zemljama, te su isusovci nastavili svoje djelovanje u tim

Karta Tabula Ducatus Carnioliae Vindorum Marchiae et Histriae, početak 17-tog stoljeća
Karta Tabula Ducatus Carnioliae Vindorum Marchiae et Histriae, početak 17-tog stoljeća

zemljama. Papa Pio VII. ponovno je uspostavio red 1814. godine. (Izvor: MAY 19, 1769: THE ELECTION OF POPE CLEMENT XIV, Također: wikipedija > Družba Isusova, Također: ISUSOVCI.hr, PAPE I ISUSOVCI, Također: Hrvatska enciklopedija,, Isusovci, Također: The American Catholic quarterly review, Također: I. Jäger B. I.: Ukinuće Družbe Isusove, str: 6-10)
1773. 13. Rujna Marija Terezija transkriptom ukida Isusovački red i time provodi u praksu zahtjev iz bule Pape Klementa XIV. (dva mjeseca ranije, 21. Srpnja 1773.) da se raspusti kompromitirani red isusovaca i raspuste sve njihove institucije (tollimusetabrogamusomnia eiusofficia, monasteria, administrationes, domus, scholas, collegia, hospitia). U istom transkriptu Marija Terezija zahtjeva bezuvjetan nastavak rada svih škola u Hrvatskoj. Transkript je došao u Rijeku 22. Rujna, i od sljedećeg dana Rijeka više nema Isusovačkog reda. Po naređenju Marije Terezije, sredstva prikupljena prodajom isusovačkih dobara moraju ostati u gradu i biti upotrebljena u održavanje crkava, bolnica i za stipendiranje učenika u isusovačkim školama (Fondo degli studi). Zarada od prodaje je bila ogromna i kako sljedi:

- Poslovne Nekretnine (vinogradi, skladišta, kuće, dućani): 148.785.4 fiorina
- Vrijednost škola (nisu prodane, prešle su u vlasništvo grada): 50.000 fiorina
- Kapital u samostanu: 32.565.42 fiorina
- Vrijednost koju grad nije dobivao jer su isusovci bili oslobođeni plačanja (porez, carina, razna davanja...): 2.139.47 fiorina
Ukupna zarada grada: 233.490,29
fiorina

(Izvor: wikipedija > Marija Terezija, kraljica Ugarske, Također: I. Jäger B. I. - Ukinuće Družbe Isusove, Također: Vanda Ekl: Živa baština, Izdavacki centar Rijeka, 1994., ,str: 208)
1773. 23. Rujna u 07,00 sati ulazi u kolegij riječkih Jezuita (isusovaca) komisija poslana od strane carice Marije Terezije, u namjeri da se sva pokretna i nepokretna dobra reda Jezuitskog popiše i uruči povjereniku carice, a vezano na dekret koji se odnosi na papinu bulu u svezi protjerivanja i zatvaranja Isusovaca - Jezuita. Tako se u riječkom kolegiju gore rečenog datuma i sati komisija sastala sa riječkim Isusovcima, te po predaji svih dobara, komisija je zapečatila sve prostorije a Isusovci su bili potjerani iz zavoda (kolegija), što su ga oni sami sagradili i živjeli u njemu zadnjih 150 godina. U trenutku zatvaranja, u dvokatnom baroknom zdanju sjeverno od današnje Katedrale svetog Vida nalazili su se isusovački seminar, kolegij, gimnazija i dva fakulteta (teološki i filozofski). Popis imovine će se provesti iste godine dok će knjige zbog obimnosti posla pričekati do 1777. godine kada ce riječki patriciji i vijećnici Luigi de Orlando i Anselmo Nepomuceno Peri sastaviti: "Inventario e Catalogo della Biblioteca dell'estinto Collegii de Padri Gesuiti di Fiume" koji se danas čuva u Državnom arhivu Rijeke. Knjige isusovačkog kolegija prelaze u vlasništvo riječke općine da bi zajedno s knjigama kasnije osnovane Nautičke akademije i velikim donacijama riječkih plemića Giulia de Benzonia i Giuseppe Marottia iz 1779. postale dostupne javnosti 1782. godine. (Izvor: Grupa autora: Povijest Rijeke, Skupština opcine Rijeka i Izdavacki centar Rijeka, Rijeka 1988., str.159, Također: Irvin Lukežić: Inventar i katalog stare isusovačke knjižnice u Rijeci, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, 39(1997), str. 31-124.)
1773. Isusovac Franjo Ksaver Orlando (Rijeka, 9. Prosinac 1723 - 23. Listopada 1784.), rođeni Riječanin, po naredbi Marije Terezije seli se iz Trsta sa svim nastavnim pomagalima i knjižnicom u Rijeku gdje utemeljuje prvu nautičku školu u Rijeci, koja je djelovala do 1794. godine. On  je još 1753. utemeljio u Trstu prvu javnu pomorsku školu na Jadranu. Njegova predavanja zapisivali su studenti i prema tim rukopisnim udžbenicima desetljećima se Editto publico di navigazione mercantile austriacaodržavala nastava nautike u Trstu i Rijeci. Uz njega predaje doktor filozofije Vjekoslav Capuano. Prvi predaje aritmetiku, algebru, geometriju, trigonometriju te nautičku geografiju, potonji pak trigonometriju, matematiku, dvostruko knjigovodstvo (scriptura duplex), astronomiju i nautiku. 
1774. 25. Travnja u Beču Marija terezija izdaje zbirku pomorskih propisa pod nazivom Editto publico di navigazione mercantile austriaca (slika desno), u pomorskoj literaturi poznatiju kao zakonik pod nazivom Edikt. Sastojao se od sedam dijelova. U prvom djelu naslovljenom "O službi lučkih kapetana" uređeno je pravo upravljanja lučkih Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmontkapetana nad lučkim područjem. Edikt je u praksi služio i nakon propasti Habsburške Monarhije, sve do 1945. godine.
1774. 20. Srpnja rođen Auguste Frederic Louise Marmont, vojvoda od Dubrovnika i napoleonov maršal (slika ljevo). Potjecao je iz građanske obitelji, a njegov otac ratnim je zaslugama stekao skromno plemstvo. Bio je generalni guverner Ilirskih provincija. Godine 1800., sa samo 26 godina postaje divizijski general, a 1806. Guverner Dalmacije. Iste godine, nakon što je protjerao Ruse iz Dubrovnika, dobio je titulu vojvode od Dubrovnika (duc de Raguse). 12. Srpnja 1809. postao je najmlađi maršal napoleonovog Carstva. Umro je 03. Ožujka 1852. od apopleksije u Veneciji u Palazzo Loredan, usamljen i zaboravljen. Pokopan je na groblju Saint-Vorles u Châtillon-sur-Seine. Hrvatski povijesni portal kaže da je umro je 03. Ožujka 1852. u 78. godini života. Wikipedia kaže: (Châtillon sur Seine, 20. Srpnja 1774. - Venecija, 22. Ožujka 1852.) Marmont se u Rijeci ponašao kao osvajač, kao bezobzirni okupator i ratni pljačkaš. (Izvor: Napoleon Empire, Marshal Marmont, Duke of Ragusa, Također: wikipedija, Auguste de Marmont, Također: Hrvatski povijesni portal,  Ivana Tucak: Auguste Frédéric Louis Vièsse de Marmont, 23. Lipnja 2008.)

 

O Rijeci na engleskom jeziku
Riječka povijest općenito

Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
Povijest Rijeke od 1500 do 1600
Povijest Rijeke od 1625 do 1650
Povijest Rijeke od 1675 do 1700
Povijest Rijeke od 1725 do 1750
Povijest Rijeke od 1775 do 1800
Povijest Rijeke od 1825 do 1850
Povijest Rijeke od 1875 do 1900
Povijest Rijeke od 1925 do 1950
Povijest Rijeke od 1975 do 2000
Povijest Rijeke od 2015 do Danas

Riječka vlast kroz stoljeća
Riječki grbovi i zastave (heraldika)

Povijest Rijeke od 1400 do 1500
Povijest Rijeke od 1600 do 1625
Povijest Rijeke od 1650 do 1675
Povijest Rijeke od 1700 do 1725
Povijest Rijeke od 1750 do 1775
Povijest Rijeke od 1800 do 1825
Povijest Rijeke od 1850 do 1875
Povijest Rijeke od 1900 do 1925
Povijest Rijeke od 1950 do 1975
Povijest Rijeke od 2000 do 2015


History of Racing, Preluk - Opatija - Rijeka



Natrag na vrh stranice