Rijeka, Croatia
Loading



 


Zdravko Matulja
Umro je Zdravko Matulja, jedan od najvećih, najkarizmatičnijih, najtrofejnijih, tehnički potkovanih hrvatskih motociklista. Rođen je u Voloskom (Opatija, Hrvatska) 13. lipnja 1957. Prva sportske iskušenja i radosti doživio je 1972. kada je osvojio Prvenstvo Zajednice općina Rijeka u spretnostnoj vožnji. Godine 1982., nakon iznimnih rezultata u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj, postaje jedini hrvatski europski prvak u klasi do 50 ccm, ali ne kao član tvorničke momčadi, već kao privatnik. Od 1983. do 1990. je u tri različite klase, 50, 80 i 125 ccm, nastupao na 17 utrka svjetskog prvenstva, da bi najbolji rezultat sezone ostvario 1984. s 12. mjestom u klasi 80 ccm. Umro je 26. prosinca 2022. RIP veliki čovječe.


 


riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Valvasor Janez Vajkard (Valvasor, Johann Weichard)

Rođen: Slovenija, 1641. (kršten 28. svibnja 1641.)
Umro: Krško, Slovenija, 19. rujna 1693.

Roditelji: Jernej (?? - 1652.) i Ana Marija (rođena Ravbar), imali su ukupno sedamnaestero djece, Janez je bio dvanaesti, znaju se imena četvorici
Braća: Wolfgang Jernej (župnik i povjerenik u Žalcu)
Polubrat: Karel (vlastelin u Moravču)
Polusestra: Elizabeta (časna sestra u Mekinjama)

Prva supruga: Anna Rosina, pl. (Rođena Graffenweger von Graffenau) (?? -25. travnja 1687.)
Djeca iz prvog braka (devetoro djece):

Druga supruga: Ana Maksimila baronica (rođena Zetschker) (Novi grad v Jablanici pri Boštanju, Slovenia, 1663 - Između 1713. i1716.)
Djeca iz drugog braka (četvero djece) :

Slovenski prirodoslovac, kolekcionar, historiograf, geograf, etnograf, topograf, kartograf, crtač prirodoslovac i tehničar, vojskovođa, časnik i zapovjednik, plemić, član Kraljevskog geografskog društva u Londonu i izdavač monumentalnog djela - "Slava vojvodine Kranjske". Kozmopolit 17. stoljeća.
Valvasor je značajno utjecao na suvremenu etnologiju te da je odigrao veliku ulogu u slovenskoj kulturi. Ali i izgubljeni su mnogi izvori navedeni u inventarima, prepiske s Erasmus Franciscijem, Pavlom Ritter-Vitezovićem, Thomasom Galom, računi tvrtke Endter, kupoprodajni ugovori i drugo što bi rasvijetlilo štošta o Vajkardovom životu. Dio korespondencije s Thomasom Galome nalazi se u arhivu Kraljevskog društva u Londonu.
Njegovo monumentalno djelo "Slava vojvodine Kranjske" ili u njemačkom izvorniku "Die Ehre deß Herzogthums Crain", objavljeno je u Nürnbergu 1689. godine, a sadrži 3.532 stranice raspoređene u 15 svezaka. Na hrvatski jezik prevedeni su samo dijelovi tog iznimnog opusa.

U djelu "Slava vojvodine Kranjske", među ostalim, ostavio nam je zapise o Klani, Lovranu, Mošćenicama, Voloskom, Kastvu, Rijeci, uskocima, narodnim običajima, ... .

Grafika Rijeke, Valvasor
Jedan od najprepoznatljivijih povijesnih prikaza Rijeke je bakrorez naslovljen "Statt S. Veithampflaum vulgo Fiume oder Reka" koji je u svom djelu "Slava Vojvodine Kranjske" (Die Ehre des Herzogthums Crain, 1689.) objavio Johann Weichard Valvasor. Opis grada i grafika Rijeke nalazi se u 12. knjizi koja kroz 13 poglavlja, 4 priloga i 18 ilustracija opisuje turske i kršćanske prostore Hrvatske i morsku granicu te utvrde. Najveći dio bakroreza izveo je Andreas Trost koji je potpisan i kao autor grafike koja se čuva u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskog primorja Rijeka.

Uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća objavljen je i grafički prikaz grada na Rječini, koji je potpisao graver Andreas Trost iz Graza. Slika iz 1689. je naslovljena "Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka".
Prikazuje grad gledan s morske strane. Prikazane su južne gradske zidine s gradskim tornjem sa satom iznad ulaznh vrata. Na zapadnom kraju zidina vidi se utvrda Sv. Jeronima. Na istočnom kraju zidina vidi se Sokol-kula. Zidine se kod Sokol-kule lome i kreću krema sjeveru, ali se kod utvrde Sv. Marije povijaju prema kuli Lešnjak. Vidi se crkva Sv. Vida i kapucinska crkva. Iznad kanjona Rječine ističe se Trsatska gradina s crkvom Sv. Marije. U pozadini grada prepoznaje se i brdo Kalvarija s malom crkvom i Žakalj sa rimskim bedemom. Zapadno od grada prikazani su franjevački vinogradi.
U svojemu opisu Rijeke, Valvasor navodi kako se "u tom gradu dobro i lijepo živi, jer se tu sve što se tiče hrane i pića može vrlo jeftino dobiti". Međutim, "taj grad ima samo četiri tisuće zlatnika godišnjeg dohotka" koji se ostvaruje uglavnom od zarade na vinu i trgovini ribom. Valvasor piše da je Rijeka stekla "privilegij i sloboštinu da u gradu ne smije trgovati ni jedan stranac, ma odakle on bio, već je to dopušteno samo domaćima iz okolice i građanima".
Njegova je priča zanimljiva i danas, jer je zapisao neke običaje koji nam oslikavaju duh vremena bolje od kakve suhoparne znanstvene studije. Primjerice, on donosi prilog o "neobičnoj procesiji" koja je u posne dane pred Uskrs tradicionalno išla od kastavske crkve sv. Jelene do crkve Gospe Trsatske, zadržavajući su u Zbornoj crkvi Uznesenja Marijina (Kosi toranj). Nakon procesije, piše Valvasor, Kastavci polaze u riječku Gradsku vijećnicu "gdje im gradska gospoda daju lagvić vina i svakome po jedan kruh i salatu. Kad su tako jeli i pili, mnogi od njih zamažu sve prostirače u Vijećnici, pa i sagove po zidovima. Neki su od njih tako pristojni da u njih brišu ruke uprljane od salate s uljem i octom. Premda im je Gradsko vijeće na drugom mjestu htjelo dati njihovo jelo i pilo, taj je surovi puk hitro i nerazborito otrčao u Vijećnicu i nikako se nije htio odvratiti od svoje stare sloboštine".

Grafika Lovrana, Valvasor
Grafika Lovrana koja je uvrštena kao jedna od ukupno petstotinjak ilustracija. Vrlo slična prikazu objavljenom 10 godina ranije, 1679., no otisnuta s različite ploče, nešto slabije kvalitete i s manje detalja.


U knjizi je svoje je mjesto među ilustracijama našao i prikaz Lovrana. I ovu je grafiku, po Valvasorovom crtežu, izveo Andreas Trost. Objavljivanjem tih grafika u oba vrijedna Valvasorova izdanja, Lovran je, zajedno s prikazima još nekoliko gradova našeg kraja poput Klane, Kastva, Pazina ili Mošćenica, našao svoje mjesto u korpusu svjetske kulturne baštine neprocjenjive vrijednosti.

Grafika Klane, Valvasor
Klana

Rođen je u Ljubljani u obitelji stare talijanske plemićke obitelji iz Bergama, na adresi Stari trg broj 4, u rujnu ili listopadu 1641.. Datum 19. rujna se pojavljuje u literaturi, ali za njega nema jasnih arhivskih dokaza.

Prvi Valvasor za kojega se zna da je došao u Kranjsku bio je Janez (Jernej, Jeronim, Hieronim) Krstnik. Došao iz Talijanskog grada Telgatea u pokrajini Bergamo u Lombardiji, sredinom 16. stoljeća. U to je vrijeme Ljubljana igrala istaknutu ulogu u trgovini između istočne Europe i talijanskih zemalja. Janez Krstnik se ubrzo obogatio trgovinom i 1547. godine postao građanin Ljubljane, čime je i započeo njegov strmi uspon na društvenoj ljestvici u Kranjskoj. Umro je bez potomaka, pa su ga naslijedili njegovi nećaci, ali i njegov imenjak, koji nije bio s njim u izravnom srodstvu, Janez (Jernej, Jeronim, Hieronim) Valvasor. 1581. je naslijedio dvorac i posjed Medija za vjernu službu i očuvanje imena u Kranjskoj. Dvorac Media postao je obiteljski dvorac "novih" Valvasorovih. Godine 1632. Hieronimov sin Jernej oženio se Anom Marijom, rođenom Ravbar iz dvorca Krumperk kod Domžala, koja mu je rodila sedamnaestero djece. Janez Vajkard Valvasor rođen je kao dvanaesto dijete.

Vajkardov otac Jernej bio je vlasnik (po nasljeđu) dvorca Medija, glavni blagajnik kranjskih zemaljskih staleža i zemaljski vijećnik. Majka Ana Marija rođ. Rauber bila je barunica. Kumovi su mu bili barun Konrad Ruess baron Ruessenstein (1604–1668) iz Strmola i Regina Doroteja Rasp rođ. Rauber, starija sestra Vajkardove majke Ane Marije.

Školovao se u isusovačkoj gimnazija u Ljubljani, gdje se usavršavao uglavnom u humanističkim znanostima i gdje je dobio dobre temelje za kasniji razvoj kao znanstvenik i etnograf. Mladog Valvasora školovao je i svećenik, govornik i povjesničar Janez Ludvik Schoenleben (Ljubljana, 16. studenoga 1618. - Ljubljana, 15. listopada 1681), koji je presudno utjecao na njegov znanstveni rad.

Vajkard nije tražio daljnje znanje na sveučilištu, već ga je usavršavao putovanjima u inozemstvo i služenjem vojnog roka.

U jesen 1659. (ili možda već 1658., izvori nisu jasni) krenuo je na svoje prvo putovanje u inozemstvo.

Radi usavršavanja vojnih vještina, što je u to vrijeme bila čast i obaveza svakog plemića koji je držao do sebe, bio je 1663. i 1664. dobrovoljac u austrijsko-turskom ratu u Slavoniji pod vrhovnim zapovjedništvom grofa Nikole Zrinskog u Testa-Piccolominijevu puku.

Grafika Mošćenice, Vaikard
Gore je grafika Mošćenica kraj Opatije objavljena u njegovom djelu "Slava vojvodine Kranjske".
Dolje je do sada neobjavljeni Valvasorov crtež Mošćenica gdje se u blizini nalazi špilja Druška peć. U pozadini se vidi Učka. Mirko Malez je u svom djelu "Povijest speleoloških istraživanja u Hrvatskoj" napisao da je Valvasor opisao i mnogo špilja i jama u Hrvatskoj, među ostalim i špilje na Trsatu, u Rijeci i okolici. U 2. knjizi dao je opis jedne male špilje (Druška peć) kod Mošcenica. To je najstariji opis neke špilje u Hrvatskoj.

Nakon vojevanja ponovno odlazi u inozemstvo gdje je proveo ukupno 14 godina, i proputovao Njemačku, Englesku, Dansku, Francusku, Španjolsku, Italiju i Afriku. Ta putovanja nije moguće preciznije smjestiti na vremensku traku, ali iz nekih fragmenata u "Slavi Vojvodine Kranjske" se mogu odrediti neki, uglavnom samo približni datumi: Beč 1666., Bamberg (možda dva puta, drugi put 1671.), Braunschweig, Venecija cca. 1679, Amsterdam, Pariz, Tunis 1669., Toulon, Lyon 1670. neka su od mjesta koja spominje. Relativno je dugo boravio u Francuskoj, iz čega se može zaključili da mu je iz nekog razloga ova zemlja morala biti posebno zanimljiva. Posjetio je i područje današnje Libije.

Nakon toga je ponovo usavršavao svoje vojne vještine u Francuskoj, služeći neko vrijeme u francuskom kraljevskom "Švicarskom pješačkom puku".

U njihovom bračnom ugovoru najprije se navode ženidbeni prilozi: nevjesta u brak donosi miraz od 800 guldena, a mladoženja cijenu za mladenku od 800 guldena i jutarnji dar od 800 guldena kao i 200 dukata od donacija. Cijena za mladenku bila je svojevrsna protuteža mirazu, a jutarnji dar bio je dar koji je mladoženja poklonio mladenki nakon prve bračne noći. Iznos novca koji je mlada dobivala nikada nije bio manji od onoga koji dobije mladoženja, a u većini slučajeva bio je viši.
Također su bili navedeni i uvjeti nasljeđivanja i miraza. Umre li njezin suprug, žena i eventualna djeca mogu u potpunosti upravljati svojom imovinom u razdoblju od najmanje godinu dana i dan nakon njegove smrti ili do dana kada se trebala ponovno udati. Udovica je također morala imati slobodan pristup kući i vrtu u Ljubljani i da prima miraz do 100 dukata godišnje koje su trebali osigurati muževljevi nasljednici. Ova je odredba bila od iznimne važnosti za ženu nakon muževe smrti jer time njezina vlastita obitelj nije se morala brinuti ko će se brinuti za nju. U slučaju da jedan od supružnika umre, pokretna imovina (srebrnina na primjer) je trebala postati vlasništvo drugog supružnika. Ukoliko bi imali djecu, preživjeli supružnik je mogao koristiti samo pola pokretnine. Međutim, žena nije mogla naslijediti muževu gotovinu, pisane i neispisane dugove, mušku odjeću i oružje, a muž nije mogao naslijediti ženin nakit. Ekonomski teret braka uglavnom je snosio muž koji je imao dužnost upravljati i štititi imovinom svoje supruge. U gotovo petnaestogodišnjem braku Johann Weikhard Valvasor i Anna Rosina Graffenweger imali su devetero djece; četiri djevojčice i pet dječaka. Samo četvero doživjelo je da postane punoljetno; jedna kćer i tri sina.
Izvor: Marriage Agreement Between Johann Weikhard Valvasor and Anna Rosina Graffenweger, Slatna, July 5, 1672

1672. Valvasor se vraća kući. Iste godine, 10. srpnja, ženi se s trinaestogodišnjom Annom Rozinom Graffenweger plemenitom Graffenau, kćerkom Boltežara i Anne Marije rođene Scharffenegk iz dvorca Slatne kod Šmartnog pri Litiji.
Arhiv Republike Slovenije u svom fondu vlastelinstva Krumperk čuva prijepis bračnog ugovora između Johanna Weikharda Valvasora i njegove prve žene Ane Rosina Graffenweger. Ugovor je potpisan u nevjestinskom domu dvorca Slatna 5. srpnja. 1672. Anna Rosina Graffenweger, tada nepunih 14 godina, i njezin 17 godina stariji mladoženja vjenčali su se 10. srpnja 1672. u Šmartnom kod Litije. Bračne ugovore obično su sklapali mladoženjini i mladenkini roditelji. Budući da je mladenkin otac, Balthasar Graffenweger von Grafenau, umro 1663., sporazum je bio u ime Anne Rosine, a potpisali su ga njezina majka, Anna Maria Graffenweger, rođena von Scharffenek, i mladenkina braća Georg Andree, Franz Balthasar i Hanns Joseph Graffenweger von Grafenau. Mladenka je potjecala iz plemićke obitelji koja je 1635. službeno postala dio kranjskog plemstva.

27. rujna 1672 par je od barona Franza Albert Khisela (Kajzel) kupio dvorce Bogenšperk kod Litije (koji su još uvijek sačuvani gotovo u izvornom obliku), Črni Potok i već porušeni Lichtenberg ispod Bogenšperka. Imanje je procijenjeno na 64 funte (20.000 florina kranjske valute). Podmirili su samo polovicu kupoprodajne cijene za posjede, a polovicu su ostali dužni.

Najkreativnije razdoblje života Janeza Vajkarda Valvasora, od 1672. do 1692., predstavlja njegov boravak i stvaranje u dvorcu Bogenšperk.

Iz znanja stečenih u inozemstvu, ali i saznanja da stranci malo ili nimalo znaju o njegovoj domovini, rodila se ideja da u riječi i slici prikaže negovu Kranjsku. Tako se posvetio proučavanju i istraživanju. U tu svrhu stvorio je knjižnicu (tijekom godina narasla je na nekoliko tisuća svezaka i grafičku zbirku od 8000 listova, koju je 1685. dao tematski uvezati u 18 knjiga. Dio ove zbirke nabavio je i u inozemstvu, a dio od plemenitog Juria Wubitscha (Bobiča) (1614. – 1664.), slikara iz Mosta pri Kamniku. Druga zbirka sadržavala je oko 2000 grbova. Zbirke su u to vrijeme bile jedinstvene u Kranjskoj po obimu i vrijednosti. Skupljao je i razne instrumente, stari novac i druge antikvitete i raritete i tako stvorio svojevrsni muzej na Bogenšperku, tipičan za razinu kolekcionarstva tog vremena.

Pripremajući se za topografiju Kranjske i istraživanje prirodnih znamenitosti, koje je planirao popisati, proputovao je Kranjsku, Korušku i susjedstvo. Posvuda je ustrajno postavljao pitanja, zapisivao, crtao i mjerio, penjao se na planine i silazio u špilje, vođen istraživačkim žarom i uživanjem u prirodi. Osim njega u Kranju nije bilo čovjeka koji bi bolje poznavao zemlju.

Povijesna vojvodina Kranjska
Povijesna pokraina Kranjska Kranjska (Carniola, Karniola, Krain) povijesna je slovenska pokrajina, krunska zemlja od 1849., kada je također podijeljena na Gornju Kranjska , Donja Kranjska i Unutrašnja Kranjska, pa sve do 1918.
Od druge polovice 13. stoljeća glavni joj je grad Ljubljana (Laibach). Prijašnji gospodari Kranjske imali su sjedišta u Kranju (Krainburg) i Kamniku (Stein), koji se stoga ponekad nazivaju njegovim ranijim prijestolnicama. Po izumiranju goriških grofova, čitav je kraj 1335. pripao Habsburgovcima.
1364. Kranjska je podignuta u status vojvodstva, a obuhvaćala je područje nešto šireg obujma od srednjovjekovne Karniole. Pod Habsburgovcima je ovo vojvodstvo, zajedno sa Štajerskom, Koruškom i kasnijim Austrijskim primorjem (Goriška, Istra i Trst), činilo Nutarnju Austriju.
Kranjska je u svom konačnom obliku, uspostavljena 1815., obuhvaćala 9 904 km 2. Godine 1914., prije početka Prvog svjetskog rata, imao je nešto manje od 530.000 stanovnika, od kojih su 95% bili Slovenci. Danas se njezin teritorij gotovo u cijelosti nalazi u Sloveniji, osim malog dijela u sjeverozapadnoj Italiji, oko Fusina u Valromani.

Posla se prihvatio s predanošću koju je samo on imao. Odluka je značila novu kvalitetu u razvoju Valvasora. Razvio se u ilustratora, ilustrativnog topografa, izdavača, književnika, povjesničara i znanstvenika. Želja da se cjelovitije opiše kraj i da se slavu zavičaja svijetu prikaže riječju i slikom rodila je ideja koja je dobila konačni naslov "Die Ehre des Hertzogthums Crain" (Slava vojvodine Kranjske).
23. veljače 1680. poslao je tiskane pozivnice svim vlasnicima dvoraca, gradova, samostana na kojima će raditi, tražeći od njih opise, povijesne podatke, znamenitosti i zanimljivosti. No, unatoč svemu, odaziv je bio skroman. Samo su rijetki, samo njih sedam od cijele gomile, stvarno pomogli Valvasoru u prikupljanju podataka.

Knjiga je prava riznica podataka svih vrsta, "enciklopedija vojvodine Kranjske" i jedinstven izvor za raniju povijest. Valvasorovo djelo doživjelo je mnoga kasnija izdanja i prerade. Pisci se ovim djelom služe već 300 godina crpeći iz njega građu prema svojim potrebama i interesima. Buduće generacije će bez sumnje nastaviti smatrati njegov rad vrijednim.
Iako Rijeka nije bila unutar Kranjske, Valvasor ju je također posjetio i uz opis Rijeke i Trsata s kraja 17. stoljeća dobili smo i grafički prikaz grada. Slika je naslovljena "Statt S. Veith am pflaum, oder vulgo fiume oder reka".

Planirajući kako predstaviti Kranjsku strancima, ubrzo je shvatio da svoje planove neće moći ostvariti bez bakrotiskarske preše. Pri osmišljavanju svog ambicioznog izdavačkog programa bio je inspiriran njemačkim topografskim slikarstvom.
Prepreku je svladao tako da je 12. travnja 1678. u Bogenšperku osnovao vlastito grafičko poduzeće, prvo takve vrste na našem tlu. Okupio je oko sebe više majstora (slikara i bakrorezaca) iz Nizozemske i Njemačke, koje je u većem ili manjem sastavu održao u dvorcu do izdanja "Slave". Okupio je i književnike koji su surađivali na izradi kapitalne četverosveščane enciklopedije "Slava Vojvodine Kranjske".

Pavao Ritter-VitezovićVajkardovi glavni suradnici bili su: bakrorezci Andreas Trost (Deggendorf u Bavarskoj, 1657 – Graz, 8. lipnja 1708), Peter Mungerstorff i Greischer, crtač Janez Koch, slikar i grafičar Justus van der Nypoort, slikari Johanes Wiriex (Wierix, Werex) i Ygidius van der Heyden (?? -1846.), hrvatski pjesnik i učenjak Pavao Ritter-Vitezović (Slika ljevo), Johann Alexander Boener (1647 - 1720), i graver i ilustrator Johann Azelt (Atzelt) (1654 - 1692). U svojoj radionici Valvasor je bio organizator, naručitelj i platitelj u istoj osobi te ujedno i glavni crtač. Većinu crteža izradio je sam, a poslužili su kao predlošci za bakroreze.

Tijekom 11 godina postojanja nakladničke kuće, od 1678. do 1689., Vajkard je objavio odnosno napisao 6 topografskih ili povijesnih knjiga sa bakrorezima. Sedma je knjiga, za koju se zna da je bila dovršena do pred tisak, izgubljena. U Valvasorovoj radionici na Bogenšperku nastale su i karte Kranjske, Koruške i Hrvatske, prve karte jednog domaćeg autora.

Od 1678. dvorac Bogenšperk kulturno je središte.

1680. je imenovan kapetanom pješaštva dolenjske, odnosno vojske koja se u slučaju opasnosti pozivala iz redova kmetova. Služba mu je povjerena vjerojatno zbog vojnog iskustva koje je stekao najprije u postrojbama Nikole Zrinjskog, a zatim u švicarskoj pukovniji u Francuskoj, ali i zbog poznavanja prilika u Krajinskom ratu 1663/4.

Nakon 1680. Valvasorovo djelovanje doživljava značajnu promjenu, pod utjecajem njegova prijateljstva s teološkim i povijesnim piscem Janezom Ludvikom Schoenlebenom. Objavio je "Carniolia antiqua et nova", kroniku događaja do 1000. godine, u obliku ljetopisa.

7. kolovoza 1683. godine prekida spisateljski rad na 3 mjeseca, jer je 400 kranjskih pješaka pod zapovjedništvom Valvasora poslano iz Ljubljane u Štajersku u pomoć protiv Bathyanyjevih pobunjenika i Turaka. Potom sudjeluje u osiguranju Fürstenfelda, Hartberga i još nekih pograničnih gradova, a tek potkraj listopada ili 1. studenog vraća se u Ljubljanu.

Anna Rosina Valvasor umrla je 25. travnja 1687., i sa samo 28 godina.

25. travnja 1687. godine, umrla mu je prva supruga Ana Rosina, šest tjedana nakon smrti svog najmlađeg sina. Imala je samo 28 godina. Iza sebe je ostavila četvero male djece.
Ali već 20. srpnja iste godine zaručen je s barunicom Anom Maksimilom Zetschker (Zetschker Tschetschker), kćerkom barona Franza Erasmusa (1615. - 18. listopada 1662.) i grofice Marie Sidonije ( 13. travnja 1625. - listopad 1693.) rođene Tattenbach iz Vrhova pod Gorjancima. S njom je imao još četvero djece.

Grafika Pazina, Valvasor
Grafika vedute Pazina u kapitalnom djelu "Slava Vojvodine Kranjske" autora Johanna Weicharda Valvasora, polihistora, vojnika, putnika, istraživača, zaljubljenika u umjetnost i znanost. Osim Pazina on je izradio karte i grafike raznih naselja i mjesta sa područja središnja Istre.

Iste je godine, 14. prosinca, nakon dugog dopisivanja s Thomasom Galeom (1635-1702), tajnikom Kraljevskog društva izabran je za člana Royal Society u London, "Engleske Akademije znanosti", najstarije engleske akademije znanosti, utemeljene 1660., što mu je bila velika čast. Povod za uspostavljanje kontakta s društvom je izvještaj o idrijskom rudniku i Cerkničkom jezeru, koju je Valvasor objavio u Janez Vajkard Valvasor: Slava Vojvodine Kranjskeknjizi "Acta Philosophica Societatis Regiae in Anglia". U Englesku je Valvasor poslao opis izuma lijevanja kipova tankih stijenki od metala i raspravu o Cerkniškom jezeru. Izvještaj o Cerkniškom jezeru i procesu lijevanja metalnih predmeta tankom stjenkom korištenih u izradi Marijina kipa objavljen je i u "Philosophical Transactions", London 1687, Br.191 i u "Acta Eruditorum", Leipzig 1689 – dva najstarija i najvažnija znanstvena časopisa u to vrijeme.

1689. objavljena je kapitalna četverosveščana enciklopedija "Slava Vojvodine Kranjske". Ta enciklopedija i danas važan izvor za geografska, historijska i etnografska istraživanja prostora Vojvodine Kranjske.

Te godine, od Vajkardove braće i sestara živi su ostali samo polubrat Karel, tada vlastelin u Moravču, polusestra Elizabeta, časna sestra u Mekinjama, i brat Wolfgang Jernej, župnik i povjerenik u Žalcu.

Na svojim putovanjima Valvasor se pokazuje i kao duboko religiozan čovjek, posjećuje hodočasnička mjesta, zanima ga alkemija, podzemne špilje, povijest, prirodne znanosti. Ali o tome nema zapisanih njegovih riječi jer nije sačuvan dnevnik u koji je, prema vlastitoj izjavi, tajnim pismom bilježio sva svoja zapažanja i doživljaje. Naglašavao je da nije štedio vremena ni truda da vidi ili sazna nešto neobično. Likovna izdanja i njegova grafička zbirka svjedoče o njegovom zanimanju za umjetnost. Kao dijete svoga doba pokazuje da su ga privlačile alkemija, magija i slične pomodne "znanosti" koje su uzbuđivale mnoge umove tog vremena.

Valvasor je također izradio i objavio zemljovide Kranjske, Koruške i Hrvatske. Sam je radio izmjere i sam ih je nacrtao. Dorasli su dostignućima vodećih europskih kartografa tog vremena i bili veliki iskorak za ove krajeve. Ovi topografski prikazi posebno su vrijedni zbog prikaza mjesta, dvoraca i samostana kakvi su bili krajem 17. stoljeća.

Valvasor, Grafika Boljun
Boljun u Istri

Pisao je uglavnom na njemačkom, prije svega zato jer je želio da "Slava Vojvodine Kranjske" i općenito znanje o njegovoj domovini, vojvodini Kranjskoj, bude dostupno široj europskoj publici. Razlog tome je što je u njegovo vrijeme standardni slovenski jezik već postojao, ali je vrlo malo ljudi poznavalo taj jezik.

Negdje nakon 1682. godine rad u tiskari je polako počeo zamirati. Glavni razlog su bile financije. S obzirom na njegove financijske mogućnosti, financiranje ovako velikog pothvata bilo je veliki teret za Janeza Vajkarda.

Iako je Valvasor bio vrlo cijenjen u svoje vrijeme, potrošio je bogatstvo na pisanje i izdavanje knjiga do te mjere da je pred kraj života morao prodati dvorac i svoju bogatu knjižnicu. Istraživanja, putovanja i zbirke bili su iznimno skupi, a njegova područja istraživanja nisu donosila dovoljno financijske koristi da bi se pokrili troškovi. Godine 1689. prodao je Črni potok, a 1690. morao se rastati s knjižnicom i grafičkom zbirkom. 1690. prodao svoju bogatu knjižnicu zagrebačkom biskupu Aleksandru Ignaciju Mikuliću Brokunovečkom (1688. – 1694.) (kninski (1687), a potom i zagrebački biskup (1688-1694)). Bibliotheca Valvasoriana od tada se čuva u knjižnici Zagrebačke nadbiskupije, Metropolitani, danas u sastavu Hrvatskog državnog arhiva.

To nije pokrilo sve njegove obveze te je 1691. godine prodao desetinu od 39 imanja u Temenici. Sljedeće godine prodao je posjede Bogenšperk i Lichtenberg, a na kraju i svoju kuću u Ljubljani. S ostatkom imovine kupio je dio kuće u centru Krškog u kojoj je proveo ostatak života. Valvasor je živio u južnom dijelu dvojne Kuće Mencinger. Kuća Mencinger jedna je od najznačajnijih i najstarijih izgrađenih kuća u Krškom. Ime je dobila po književniku, odvjetniku i političaru Janezu Mencingeru. Kuća je danas na adresi Cesta krških žrtev 2, ali nekada je imala su to bile dvije spojene kuće koje su oko 1930. godine dobile adrese Krško 37 i 38. Nakon smrti Janeza Vajkarda 1693. godine, njegova supruga i rodbina još su živjeli ondje. Stara udovica prodala je kuću 1706. godine Janezu Krstniku Kamnikaru.

Valvasor je umro kao siromašan čovjek 1693. godine. Zbog nedostatka arhivskih izvora ne zna se točan datum njegove smrti. Navodno je pokopan u Mediji, u obiteljskoj grobnici u kapelici dvorca, ali tamo nije sačuvano ništa što bi dodatno to i potvrdilo.

Od devetero Vajkardove djece iz prvog braka, njih 5 su umrli već u najranijim godinama djetinjstva. Kći Ivana je postala natporučnica, i 3 sina, koji su svi postali redovnici. U drugom braku Valvasor je dobio još četvero djece. Najvažnije je otkriće da je od posljednje Valvasorove kćeri, Regine Constantie potomci došli do našeg vremena. Naime, pregledavajući arhive, rodovnike i priručnike, obogaćene internetskim pretragama, Dr. Boris Golec, povjesničar i predavač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani, otkrio je i neke dosad nepoznate činjenice o Valvasorovim potomcima. Valvasor je u dva braka imao mnogo djece, ali je obitelj ostala bez muškog potomka, jer su Valvasorovi sinovi živjeli u samostanima. Obitelj je sačuvana po ženskoj liniji. Tako danas u Beču živi Valvasorov praunuk šestog koljena, Egon Ehrlich (1931.), umirovljeni pukovnik austrijske vojske iz Graza koji živi u Beču.

Novčanica od 20 slovenskih tolara, Janez Vajkard Valvasor
Banka Slovenije uvela je 1992. godine, umjesto jugoslavenskih dinara, novčanice Slovenskih tolara (SIT) u 15 različitih apoena, uključujući i ovu novčanicu od 20 slovenskih tolara na kojoj je lik Janeza Vajkarda Valvasora.
Ručno ugravirani portret polihistora Janeza Vajkarda Valvasora glavni je motiv na prednjoj strani novčanice. Silueta profila ispunjena mikropisom upotpunjuje sliku. U lijevom dijelu novčanice metodom dubokog tiska otisnut je motiv geodetskog šestara. Vodeni znak nosi lik JV Valvasora. Na poleđini su metodom dubokog tiska otisnuti različiti segmenti karte Slovenije i završna vinjeta dvaju anđela iz knjige JV Valvasora "Slava vojvodine Kranjske". Na lijevoj strani novčanice nalazi se natpis "Dulcis ex labore fructus". Na novčanicama tolara nacrti su Miljenka Licula i Zvone Kosovelja, a portreti umjetnika Rudija Španzela.
Datum izdanja: 15. siječnja 1992. Pušteno u optjecaj: 28. prosinca 1992. Van optjecaja: 15. siječnja 2007. kada ga je zamijenila zajednička europska valuta Euro
O projektu slovenskog novca počelo se konkretnije govoriti u ožujku 1991. Slovenski Tolar je dobio ime po bivšemi austrijskom i njemačkom velikom srebrnom novcu kovanom od 16. do 19. stoljeća, a predlagač imena je bio dr. Andrej Rant, predsjednik Numizmatičkog društva i sudski vještak za numizmatiku.

 

DJELA NASTALA U NAKNADNIČKOJ KUĆI JANEZA VAJKARDA VALVASORA
(6 topografskih i 3 umjetničke knjige ilustrirane bakrorezima)
:

 

DJELA OBJAVLJENA U NURNBERGU:

NEOBJAVLJENI RADOVI:

 

Kreirao: SEAS

 

 

Izvori:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice