Lenac Rikard

Rođen: Rijeka, 16. ožujka 1868.
Umro: 15. listopada 1943.

Roditelji: Mate i Antonija rođena Lučić (kasnije nakon preudaje Harasim)
Sestre: Gisella Maria Victoria Lenac (Rijeka, 07. kolovoz 1870. - 1887.)
Polusestre i polubraća: Rudolphus Marius Caesar (Rijeka, 22. kolovoz 1884. - ?) i Stefania Scbacherl (1882. - Rijeka, 1926.), Gemma (Rijeka, 1876. - Rim, 31. srpnja 1961.)

Supruga: Ines (1868. - 1943.)
Djeca: Divka udana Širola, Danica udana Prešić (1898. - 1981.), Kornelija - Nelly (1897. - 1980.)

Rikard Lenac jedan je od briljantnih riječkih političara, domoljuba i pravnika koji su nepravedno izbrisani iz sječanja – nema ni ulice ni trga nazvanih njegovim imenom. Bio je čovjek ogromne širine znanja, poliglot, plodan tekstopisac, prevoditelj, domoljub, principijelan i dosljedan. Plodan publicist i prevoditelj, kulturni radnik i bibliofil i erudit, te ponajprije častan intelektualac koji se ubrajao među humaniste najvišega ranga.
Bio je i guverner grada Rijeke, kojeg je nakon raspada Austro-Ugarske monarhije Nacionalno vijeće države Slovenaca, Hrvata i Srba 29 Listopad 1918. imenovalo guvernerom Rijeke. Preuzeo je funkciju svrgnutog mađarskog guvernera Zoltána Jekelfalussy de Jekel ét Margitfalva, i vršio tu funkciju sve do 17. studenoga 1918. kad je general talijanske vojske Enrico Asinari di San Marzano razriješio dr. Rikarda Lenaca s položaja i preuzeo vlast.
Za Hrvatsku enciklopediju je napisao poglavlja o Rijeci i riječkom pitanju te više priloga o znamenitim Riječanima koji su djelovali u rodnom gradu: o Franu Pilepiću, Derenčinu, Barčiću, Ivanu Fiaminu, Ivanu Kobleru, a predlagao je da se uvrste i prilozi o Cimiottiu, Maylenderu i Hostu.
Redoviti je suradnik i feljtonist zagrebačkog "Obzora" koji je pod pseudonimom R.L Riječanin objavljivao razne feljtone i eseje kao što su: "Mirovni ugovori", "Pabirci o talijansko - hrvatskim odnosima u XIX st.", "Imperijalizam i njegove historiske nužde"; "Iz Derenčinovih riječkih dana", "Hirovitost i automatizam", "Diplomatske sitnice", "Makarovština", "Recimo koju o riječkoj književnosti", "Frankopani u odnosima s feudalnim gospodarima Rijeke", "Adamić, Nugent i kup trsatske gradine" itd.
Lenac se uz odvjetnički rad bavio i izučavanjem raznih znanstvenih disciplina, pa tako i riječkom poviješću o čemu možemo iz gradje dobiti cjelovit uvid.
Ali na kraju njegovog života dogodilo se upravo ono što je dr. Lenac želio, a nije se smjelo dogoditi: on i njegov rad pali su u zaborav.

Rikard Lenac odrastao je u Starom gradu, u ulici Via San Vito, današnjoj ulici Andrije Medulića. Bio je sin mornaričkog kapetana Mate iz Martinšćice, i Antonije iz Voloskog. Otac, zapovjednik austrijske brigantine "Pietro", umro je u Brazilu, kad je Rikardu bilo pet godina.
Nakon očeve smrti majka mu se 1875. godine preudala za pomorskoga kapetana Vjenceslava Harasima iz Lovrana. Iz toga je braka potekla poznata riječka spisateljica i pedagoginja i publicistica Gemma Harasim, koja se s Rikardom, svojim polubratom, imala izvrsne odnose pa su se dopisivali čitavoga života.

1884. godine, u šesnaestoj godini života je završio Pučku školu u Rijeci kao i maturu na Kraljevskoj višoj gimnaziji.

Tokom školske godine 1880/1881 suučenici su mu bili Anton Antončić (1864. - 1924.), hrvatski preporoditelj s Krka, Bogoslav Mažuranić (1866. - 1918.), liječnik, političar, član hrvatskog parlamenta i Krsto Pavletić (1865. – 1919.), hrvatski književnik.

Nakon gimnazije odlazi u Zagreb, na Kraljevsko sveučilište Franje Josipa (Nos Rector Regia litterarum universitas Francisci Josephi I Zagrabiensis) gdje polazi Juridičko-politički studij i kao izvrstan student biva dva puta novčano nagrađivan.

14. lipnja 1888. predaje Seminarsku radnju sa temom "Gospodarstvo ladanjskih upravnih općina u županiji riječkoj godine 1884.", što je proglašeno rukopisom godine.
Na istom Sveučilištu promoviran je u doktora prava 25. veljače 1889. Bio je najmladji doktor prava u bivšoj Austro-ugarskoj monarhiji.

Nakon svih položenih ispita vraća se u Rijeku.

Položio je dva odvjetnička ispita. Prvi u Budimpešti 20. lipnja 1892. i drugi u Zagrebu 28. ožujka 1894.

Počeo se baviti prevođenjem, pisanjem angažiranih tekstova i stručnih radova. Prvom članku koji mu je objavljen dao je naslov "Naši jadi", a završio ga je rečenicom: "Budimo ljudi, da postanemo Evropejci!"

02. siječnja 1893. imenovan je za odvjetnika na Rijeci.

U veljači 1893. godine zapošljava se kao pripravnik u odvjetničkom uredu dr. Silvestra Pallue.

1894. otvara samostalni ured na Korzu.

16. siječnja 1895. godine, oženio se s Ines rođenom Bačić, djevojkom iz Dubrovnika. Braku su kumovali Erazmo plemeniti Barčić i Hinko vitez Bačić, sušački načelnik. S njom je dobio troje djece, kćerke Divku, Danicu i Korneliju (Nelly).

1903. godine je osnovano gombalačko (gimnastičko) društvo "Primorski Sokol" na Sušaku, najvažnija sportsko-kulturna organizacija toga doba. Predsjednik je bio odvjetnik Rikard Lenac, a dopredsjednik Josip Linić. Naime, godine 1903. rad "Primorskog planinarskog društva u Sušaku" se gotovo ugasio pa je dana 27. kolovoza 1903. godine tadašnji predsjednik Josip Linić predložio da se pravila društva promjene s dodatkom da se ono preustroji u društvo "Sokol", što je prihvaćeno na izvanrednoj skupštini 27. rujna 1903. godine.

Dvije školske godine, 1912/13. i 1913/14. na Kraljevskoj trgovačkoj akademiji na Sušaku predaje "Poznavanje zakona".

Po raspadu Austro-Ugarske, Rijeka se našla u sastavu Države SHS.
29. listopada 1918. godine, razriješenjem svih veza izmedju Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i Kraljevine Ugarske i zemalja zastupljenih u carevinskom vijeću u Beču (austrijskih zemalja), grad Rijeka i njegov teritorij pripojeni su Kraljevini Hrvatskoj. U Rijeci se osniva "Narodno vijeće" kojem su članovi bili istaknuti prohrvatski usmjereni riječki intelektualci. Odlučivalo se o sudbini Rijeke.

Nakon što je 29. listopada "Narodno vijeće Slovenaca Hrvata i Srba Sušak-Rijeka" preuzelo vlast u gradu, ugarski guverner u Rijeci Zoltan Jehelfaluszy podnosi ostavku i zajedno s ugarskim državnim redarstvom napušta Rijeku.

30. listopada 1918. 30.000 Riječana demonstriralo je na Piazza Dante (Trg Republike Hrvatske). Kasnije je ovo tumačeno kao plebiscit za priključenje Italiji.
Istog dana ujutro u Rijeku je došao Konstantin Rojčević, kojeg je Narodno vijeće Države Slovenaca, Hrvata i Srba imenovalo političkim povjerenikom državne vlasti SHS i upraviteljem Rijeke. U devet sati održan je sastanak u Guvernerovoj palači s članovima riječkog odbora Narodnog vijeća. Vijeće su sačinjavali: pravnici dr. Andre Bakarčić, dr. Rikard Lenac, Franjo Brelić, dr. Djivo Supilo, dr. Milivoj Korlević, prof. Ivan Sveško, dr. Milan Stijić, javni bilježnik dr. Dragimir Bakarčić, trgovac Albert Bonetić, kapelan dr. August Juretić i posjednik Viktor Ružić. Gospodin Konstantin Rojčević preuzeo je vrhovnu upravu grada Rijeke i njegovog teritorija.
Istog je dana osnivano "Talijansko narodno vijeće" "Consiglio Nazionale Italiano" koje je zatražilo da se Rijeka anektira Kraljevini Italiji.
Vakuuma u vlasti nije bilo jer je 31. listopada 1918. riječki odvjetnik Rikard Lenac preuzeo u Guvernerovoj palači upravu grada u statusu župana. Lenac je formalno dužnost preuzeo 01. studenog 1918. godine.

Nakon tri tjedna vojska se umiješala štiteći talijanske interese. Dana 04. studenog 1918. doplovilo je u Rijeku talijansko ratno brodovlje, a par dana poslije i francusko i englesko.

05. studenog 1918. Dr. R. Lenac, kao veliki župan, piše Antonu plemenitom Mihalovichu (Feričanci, 17. srpnja 1868. - Zagreb, 21. rujna 1949.), banu Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, i "Narodnom vijeću" u Zagrebu o prilikama u Rijeci i incidentima u vezi sa skidanjem zastava, ponajprije naše zastave od strane Talijana, a potom talijanske zastave od strane naših građana.
Unatoč relativno redu i miru koji je vladao u Rijeci, 17. studenog grad je okupirala talijanska kopnena vojska. Zapovjednik general Enrico Asinari di San Marzano oduzeo je upravu velikom županu dr. Rikardu Lencu i nakon par dana predao je "Talijanskom narodnom vijeću".
Od tada u Rijeci započinju neredi i nemiri koje su izazvali nacionalistički talijanski elementi protiv hrvatskog pučanstva. Opljačkane su državna i gradska kasa, a bilo je i ljudskih žrtava. Dana 20. studenog okupiran je i Sušak.

Na Mirovnoj konferenciji u Versaillesu, u Parizu (od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920.), izmedju ostalog, riješavalo se i Riječko pitanje. U sastavu jugoslavenske delegacije kao ekspert za riječko pitanje sudjelovao je i dr. Rikard Lenac o čemu nam svjedoči građa u DAR-u. Sudjelovao je u više navrata od 25. siječnja 1919. do 19. kolovoza 1919., zalažući se da Istra i Rijeka pripadnu Jugoslaviji tj. Hrvatskoj.

07. ožujka 1919. izabran je za narodnog poslanika i člana Privremenog narodnog predstavništva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca.

Dana 12. rujna 1919. u Rijeku je na čelu svojih legionara umarširao Gabriele D'Annunzio (Pescara, 12. ožujka 1863. – Gardone Riviera, 1. ožujka 1938.), pa se zbog okupacije grada Lenac nije mogao vratiti kući sve do 1921. U vrijeme njegovog izbivanja uništen mu je odvjernički ured na Korzu.

Od 19. do 26. lipnja 1920. u službenom posjetu Zagrebu boravi regent Aleksandar. Regent je primio i brojna izaslanstva iz cijele zemlje, među kojima i onu primorskih izbjeglica koju je predvodio riječki veliki župan Rikard Lenac.

Do povratka u Rijeku boravio je u Zagrebu i nadalje u svojstvu velikog župana. Službe velikog župana riješio se je na vlastiti zahtjev koncem studenoga 1920.

1921. godine se vraća u Rijeku. Obnavlja odvjetničku kancelariju i ponovo, po četvrti put traži da mu se dodijeli pravo odvjetnikovanja u Hrvatskoj. Molbu je dostavio Ministarstvu pravde u Beograd 1923. godine. Zahtjev mu je odbijen s obrazloženjem da je strani državljanin.

Rapallski ugovor koji su u Rapallu, gradiću blizu Genove, 12. studenog 1920. potpisali predstavnici Kraljevine SHS i Kraljevine Italije imao je za Hrvate katastrofalne posljedice. Kralj Aleksandar Karađorđević prepustio je, prema tom ugovoru, Italiji, svojoj saveznici iz Prvoga svjetskog rata, ogromne hrvatske teritorije na istočnoj obali Jadrana, među kojima Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža. U isto je vrijeme stvorena Slobodna Država Rijeka. Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Dobit osigurana Rapallskim ugovorom tadašnjoj Italiji bila je tolika da je Rim bez krzmanja odlučio ukloniti D'Annunzija.
U pet dana Krvavog Božića 1920. Rijeka je razarana, a njezin zapovjednik D'Annunzio poražen i ponižen usprkos tomu što je proglasio ratno stanje i pozvao Riječane na otpor. Od 24. do 29. prosinca 1920. godine poginulo je na strani regularnih talijanskih snaga 25 vojnika te dva civila dok su na strani legionara ubijena 22 ardita i pet civila. Srušeno je pet mostova, dva vijadukta i na stotine kuća. Grad je 25. prosinca bombardiran s bojnog broda "Andrea Doria", a nakon što je pogođena Guvernerova palača i pritom D'Annunzio lakše ranjen, otpor je pratički slomljen. D'Annunzio odlazi iz grada 18. siječnja 1921. godine.
Time riječko pitanje nije riješeno jer je bila nepoznata sudbina Sušaka. Tek ugovorom u Santa Margheriti 1. kolovoza 1922. Italija konačno priznaje suverenitet Kraljevine SHS nad Sušakom, čime je okončana okupacija grada.
27. siječnja 1924. na osnovu Rimskog ugovora potpisanog između Italije i Kraljevine SHS, Rijeka je anektirana od strane Italije. Tek nakon pregovora paritetne komisije u Opatiji, koncem veljače 1923. Porto Baroš i Delta pripali su Kraljevini SHS, a evakuirani 3. ožujka 1923. I sa time prestaje interes Rikarda Lenca da aktivno sudjeluje u političkom radu i životu.

Izlaz iz sve teže financijske situacije Lenac je našao kada mu je 1929. dodjeljeno jugoslavensko državljanstvo, kada je, rješenjem od 05. listopada 1929. upisan u imenik Advokaturske komore u Zagrebu. Tada se seli na Sušak i otvara pisarnu na Kačićevom šetalištu 17 (danas Šet. Andrije Kačića Miošića). 24. listopada 1930. dobiva Legitimaciju Advokatske komore u Zagrebu koja glasi na ime Lenac dr. Rikard, advokat u Sušaku.

16. veljače 1931. godine dr. Lenac daruje Gradskoj biblioteci u Sušaku dio knjiga iz svoje vlastite vrlo bogate biblioteke.

Rikard Lenac je teško ojadjen rezultatima Mirovne konferencije i nezainteresiranim odnosom kraljevine i kralja prema Rijeci i Sušaku, pa radi toga 16. lipnja 1933. odbija prihvatiti odlikovanje Aleksandra Karađorđevića, u čast desetljeća oslobođenja Sušaka. Također osjeća da on sam nije zaslužan za to malo uspjeha koji su postignuti.

Sve do 1934. vodi dva odvjetnička ureda, onaj u Rijeci i onaj na Sušaku. Ali usprks toga nije imao dovoljan broj klijenata, pa mu je i zarada bila dosta skromna. Jedva je sastavljao kraj s krajem, pa se javlja na razne oglase tražeći posao "bilo kao pripravnik, bilo kao odvjetnik". Dogadjalo se i da za poslove koje je obavio ne uspijeva osigurati naplatu.

Razočaran i ogorčen 1934. godine se odriče prava odvjetnikovanja. Koncem 1935. godine na vlastiti je zahtjev brisan iz imenika Advokatske komore.

Nakon toga povukao se u privatni život napisavši nekoliko književnih i povijesnih djela. U isto vrijeme brojnim prilozima i člancima javlja se kao suradnik u različitim publikacijama: "Obzoru", "Novostima", "Književnim Horizontima", "Napretku", "Primorskom dnevniku", "Odvjetniku" i sličnima. Bavi se i prevođenjem pa prevodi djela Benedetta Crocea: "Estetika", "Dante (La poesia di Dante)", "Shahespeare", "Goethe" i "Storia d'Italia"; Barucha de Spinozu: "Estetika", "Nihsehea", "Grčka država"; Henrya Bergsona: "Uvod u metafiziku", "Povijest filozofije" itd.

Od srpnja do rujna 1941. godine šalje Hrvatskom konzulatu u Rijeci četiri pisma koje je naslovio kao "Preporuka Hrvatskom konzulatu". To je učinio u svojoj želji da se riješe razne zakonske nedorečenosti u odnosima Sušaka i Rijeke, rješavanje riječkih statusnih problema, a iznio je i svoj sud o odnosu prema Srbima, o rasi itd., iskazavši se još jednom kao čovjek izuzetne erudicije i kao iskreni rodoljub i nadasve kao humanist.
O tome ponajbolje svjedoči testament koji je sačinio 19. lipnja 1943. godine testament u kojem izriče svoju želju da ga se što prije zaboravi: "Moja se smrt neka nigdje ne oglasi, ni prije ni poslije pogreba. Najvolio bi, da me naprosto nestane, pa da nitko i ne zna za mjesto, gdje će mi tijelo gnjiti". Sam pokop trebao se obaviti: "tiho, skrovito, bez ikakve pratnje". Vrijeđala bi ga i sama pomisao "da bi za mojim lijesom moglo stupati i takovih, koji me živa mrzijahu i prezirahu, a da nisam mogao razumjeti zašto".

Umro je 15. Listopada 1943. na Sušaku razočaran i sobom, i ljudima oko sebe i svijetom, posebice zbivanjima u svom rodnom gradu. Pokopan je na Trsatu, u obiteljskoj grobnici, polje E-III-31.

Biblioteku dr. Rikarda Lenca s popisom knjiga otkupila je od njegove kćerke 1954. godine Naučna biblioteka Rijeka. Za ukupno 2.791 knjigu plaćeno je 105.000 dinara.

 

DJELA:

• "Riječki Ilirski Triptikon", Izdavački centar Rijeka, 2007
• "Gospodarstvo, ladanjskih upravnih općina u županiji Riječkog g. 1884."
• "Najhitniji zadaci našeg zakonodavstva na polju pomorskog privatnog prava"
• "Izborno pravo"
• "Prijedlog zakona o sudovanju u pomorskim poslovima"
• "Riječki odvjetnici"
• "Da li je odvjetnički mirovinski fond potreban i koristan"
• "Od lex Cincia do uvodnog zakona ugarskog postupka"
• "Stjecanje nekretnina"
• "Reforma kontumacijskog postupka"
• "Kućna communio pro diviso" Zagreb 1939.
• "Nacrt Uredbe o etažnoj i stambenoj svojini"
• "Novosti", 09.08.1939.

 

NEKA OD DJELA OBJAVLJENA U NOVINAMA:

• "Uspomene na Matu Marušića", "Obzor", 06. 03. 1936.
• "Iz Derenčinovih riječkih dana", "Obzor", 20.10.1936.
• "Piramida", "Obzor", 26.02.1936.
• "Recimo koju o 'Riječkoj književnosti '", "Obzor", 21.09.1940.
• "Frankopani u odnosima s feudalnim gospodarima Rijeke", "Obzor", 15.10.1940.
• "1457. 27. lipnja, Dujam Frankopan, grof Krka, Senja, Modruša i kapetan Dyorgura očituje", "Obzor"
• "Adamić, Nugent i kupnja trsatske gradine", 19.10.1940. i 20.10.1940.
• "Riječka naučna knjiga", "Novosti", 14.03.1941.
• "Fluminiensia I", "Primorske novine", 17.10.1918.
• "Iz političke psihologije jednoga grada"
• "Fiume italiana?", "Književnost koja se gajila na talijanskom jeziku u Rijeci",
• "Pobirci o talijansko - hrvatskim odnosima u XIX stoljeću", "Obzor", 03.01.1936.
• "Mirovni ugovor", "Obzor", 21.03.1936.
• "Imperijalizam i njegove historičke nužde", "Obzor", 01.07.1936.
• "Hirovitost i automatizam", "Obzor", 30.12.1936.
• "Diplomatske sitnice i mrvice", "Obzor", 12.05.1937.
• "Poredbe", "Obzor", 05.06.1937.
• "Nedavno objavljeno Tommaseovo pismo", "Obzor", 20.12.1939.
• "Dalmatiae res", "Obzor", 22.02.1940.
• "Naši jadi"
• "Proclamazione di Croati ed ai Slavi"
• "Možda", "Obzor", 11. i 12.10.1937.
• "Makaronština", "Obzor", 01.02.1940.
• "Arma virumque cano", "Obzor", 11.05.1940.
• "Prigodan letimični pogled preko Drave", "Obzor", 24.12.1940.
• "Povjesnički sud i moralno djelovanje", "Obzor", 07.09.1941.
• "Apercu", "Istra", 14.03.1940.
• "Pisma Juninsova", "Primorske novine"
• "Zapis o braći Gigante"
• "Zapisci o Egistu Rossiju"
• "Pojedinačne bilješke" o Hostu G. Manojloviću, E. Fubiettiu, V. Hugou itd.
• "Giovanni Papini", "La voce" br. 46. od 14.11.1912.
• "Prijedlog zakona o sudovanju u pomorskim poslovima", "Jugoslavenski Lloyd", 17.04.1920.
• "Novi talijanski gradjanski ustupak", "Corriere della sera", 27.10.1940. i "Odvjetnik" br. 9/1940.

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

• Revolvy, Rikard Lenac
• POVIJESNI ARHIV RIJEKA, Jadranka Kaloper-Bakrač, arhivist: SUMARNI INVENTAR OSOBNOG FONDA CS ELEMENTIMA ANALITIČKOG), RIKARD LENAC
• * "Diploma Istituto Ostetrico in Trieste" dodijeljena Antonii Harazin (majki R. Lenca), Trieste 25.08.1881. Na ispravi visi pečat u metalnoj kutiji.
• Wikipedia, Rikard Lenac
• Željko Bartulović: TALIJANSKA OKUPACIJA SUŠAKA 1918. – 1923.
• GENI, Theodorus Ricardus Laurentius Lenac
• Slika grobnog mjesta sa LPR-a, Lenac Rikard (1868 - 1949) – Pravnik, Autor: Milić

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta - Riječka povijest općenito - Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400 - Povijest Rijeke od 1500 do 1600 - Povijest Rijeke od 1625 do 1650 - Povijest Rijeke od 1675 do 1700 - Povijest Rijeke od 1725 do 1750 - Povijest Rijeke od 1775 do 1800 - Povijest Rijeke od 1825 do 1850 - Povijest Rijeke od 1875 do 1900 - Povijest Rijeke od 1925 do 1950 - Povijest Rijeke od 1975 do 2000 - Povijest Rijeke od 2015 do Danas - Rijeka, razni događaji i ostalo - O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije - Riječka vlast kroz stoljeća - Povijest Rijeke od 1400 do 1500 - Povijest Rijeke od 1600 do 1625 - Povijest Rijeke od 1650 do 1675 - Povijest Rijeke od 1700 do 1725 - Povijest Rijeke od 1750 do 1775 - Povijest Rijeke od 1800 do 1825 - Povijest Rijeke od 1850 do 1875 - Povijest Rijeke od 1900 do 1925 - Povijest Rijeke od 1950 do 1975 - Povijest Rijeke od 2000 do 2015 - History of Racing, Preluk - Rijeka - Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice