Rijeka, Croatia
Loading



 


Zdravko Matulja
Umro je Zdravko Matulja, jedan od najvećih, najkarizmatičnijih, najtrofejnijih, tehnički potkovanih hrvatskih motociklista. Rođen je u Voloskom (Opatija, Hrvatska) 13. lipnja 1957. Prva sportske iskušenja i radosti doživio je 1972. kada je osvojio Prvenstvo Zajednice općina Rijeka u spretnostnoj vožnji. Godine 1982., nakon iznimnih rezultata u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj, postaje jedini hrvatski europski prvak u klasi do 50 ccm, ali ne kao član tvorničke momčadi, već kao privatnik. Od 1983. do 1990. je u tri različite klase, 50, 80 i 125 ccm, nastupao na 17 utrka svjetskog prvenstva, da bi najbolji rezultat sezone ostvario 1984. s 12. mjestom u klasi 80 ccm. Umro je 26. prosinca 2022. RIP veliki čovječe.


 


riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Polić Milutin

Milutin Polić
Jedini sačuvani portret Milutina Polića, djelo Josipa (Giuseppe) Morettija Zajca (1882.-1933.),
ulje na papiru, 1908. godina, slika u vlasništvu obitelji Barbalić
Moretti je izuzetno značajan jer je obrađen kao literarni lik i jedna je od važnijih osoba
u Kamovljevu romanu "Isušena kaljuža", ali i kao autor dva portreta - Jankovog i Milutinovog

Rođen: Sušak, 4. kolovoza 1883.
Umro: Sušak, 3. lipnja 1908.

Roditelji: Ante Jeličić Polić, (Stari Grad, Općina Stari Grad 03. lipnja 1838. -Stari Grad, Općina Stari Grad, 1905 , i Gemma Giovanna rođena Gerbaz (Grbac) (Cres, 1847. - 1906.)
Braća i sestre:

Osim Vinka Jelića i Ivana pl. Zajca, glazbenici riječkog i primorskog kraja većinom su danas nepoznati široj javnosti, a ni povjesničari umjetnosti nisu se baš njima bavili. Riječki skladatelj Milutin Polić jedan je od tih skoro nepoznatih glazbenika, znan možda tek kao brat Janka Kamova i Nikole.
O životu Milutina Polića, kao i njegova brata Janka, zna se jako malo. Također, za afirmaciju glazbenog opusa Milutina Polića u Hrvatskoj je napravljeno skoro ništa.

Bio je jedno od četrnaestoro djece u obitelji. Milutin je bio daroviti hrvatski skladatelj, po svojoj prirodi romantičar, brat poznatijih književnika Janka Kamova i Nikole. Stvarao je melankolične i romantične melodije. Pisao je različite izvođačke vrste ali ali najviše je radio vokalne skladbe. Napisao je pedesetak skladbi od kojih je sačuvano samo 21. Što je značajno za povijest hrvatske glazbe, u njegovim se skladbama po prvi put pojavljuju elementi ekspresionizma.

Obitelj Milutinovog oca je stara hvarska obitelj i prvi spomen Polića u maticama vjenčanih Staroga Grada možemo naći 28. svibnja 1786. godine, kad je pradjed Milutina Polića, Luka Polić (1767. -1S46.) oženio Mariju Sarjanović (r. 1766.).
Otac Ante, rođen u Starigradu na otoku Hvaru. S Hvara se 1849. godine, nakon tek završena dva razreda osnovne škole, doselio u Senj gdje je stekao trgovačku naobrazbu, a zatim se, oko 1885. godine preselio na Sušak. Tu se bavio trgovinom i stekao znatan imetak i ugled. Istaknuo se i kao javni i kulturni djelatnik, imao je vrlo bogatu biblioteku, i bio je veliki prijatelj s Erazmom Barčićem, Marijanom Derenčinom, Antom Starčevićem i Franom Supilom, a dopisivao se s Josipom Jurjem Strossmayerom i Silvijem Strahimirom Kranjčevićem. Bio je suvlasnik trgovačke kuće za trgovinu drvom osnovane u Rijeci 1877., "Polich, Minach et Comp", koja u nekoliko godina postaje najveća trgovačka kuća u Rijeci. Bio je i veliki pravaš pa je pretežno njegovim kapitalom kupljena propala Primorska tiskara iz Kraljevice koja je od 1873. do konca travnja 1878. izdavala pravaški list "Primorac". Polić preseljava tiskaru iz Kraljevice na Sušak, gdje ubrzo, 1. rujna 1878. pod uredništvom Gjure Grunhuta počinje izlaziti pravaški list "Sloboda".
Kroz sedamdesete i osamdesete gMilutin Polić, Milutinova majka Gemmaodine 19. stoljeća trgovačka kuća "Polich, Minach et Comp" imala je jake porodične i poslovne odnose s najrenomiranijom i najjačom hrvatskom brodarsko-gospodarskom dinastijom, hvarskom brodovlasničkom obitelji Novak, a što se može pratiti u ostavštini obitelji Novak koja je pohranjena u Muzeju hvarske baštine u Hvaru.
Također, Ante je imao i jake prijateljske veze sa s brodovlasničkom obitelji Vranjicani koja također vuče podrijetlo iz Staroga Grada na otoku Hvaru. Zahvaljujući tom prijateljstvu Milutinov je otac Ante, krajem šezdesetih godina 19. stoljeća - počevši u Senju i Sisku, a kasnije i Rijeci - mogao razviti trgovačke poslove koji su u to vrijeme, do 1893. godine, omogućili stjecanje enormnog bogatstva obitelji Polić.
Naime, Ivan Antun Vranyczany 1850. prima u tvrtku u Senju Antu Polića. Ante Polić brzo napreduje, postajući čovjek najvećega Vranyczanyjeva povjerenja, koji 1856. preuzima vođenje knjigovodstva i korespondencije tvrtke, a 1860, kada Vranyczany odlazi u Veneciju, povjerava mu se vođenje tvrtke.
Milutinova mama Gemma (r. 7. svibnja 1847.) (slika ljevo) je bila iz bogate creske obitelji Gerbaz (Grbac). Gemmin otac Antun Gerbaz (1815. -1879.). Rodio se na Cresu i bio nositelj visokih gradskih upravnih funkcija u Rijeci. Krajem pedesetih on je općinski javni mjernik za procjenu volumena drveta i upravitelj Blagajne uzajamne pomoći, pa zatim riječkogi gradski zastupnik, član općinske Sanitarne komisije, Bolničkog odbora i Komisije za javnu dobrotvomost. Po političkom uvjerenju sljedbenik je mađaronske stranke (tzv. Ungherofiumano).
1864. godine Ante Polić počeo se dopisivati sa svojom budućom suprugom Gemmom, a 21. studenoga 1866. godine su se i vjenčali na Trsatu. Antova punica se nikada nije mogla pomiriti s činjenicom da joj se kćer iz patricijske obitelji udala za Morlaka.
Živjeli su prvo u ulici Fiumara 408. Tu se rodila njihova najstarija kći Marija-Jakomina Marijanka, a ubrzo nakon nje, 13. ožujka 1869. godine i njihov najstariji sin Grgo Ante Juraj, koji umire dva mjeseca poslije poroda. Nakon toga mladi par seli u Senj, gdje je 15. srpnja 1870. rođen njihov drugi sin, Emerik Mirko koji također ubrzo umire.
1872. Obitelj Ante Polića opet seli u Rijeku na adresu u Piazza Scarpa, a u ljeto 1878. obitelj Ante Polića seli u velebnu Villu "Gemma" na Pećinama na današnjoj adresi Šetalište Trinaeste divizije 75. Prvo od djece koje se rodilo na Pećinama je bio sin Dušan (22. studenoga 1879.), a 4. kolovoza 1883. rođen je Milutin, koji već odmalena počeo ozbiljno pobolijevati.

Djeca Ante Polića su odrasla u bogatstvu, jer je otac zarađivao bogatstvo sa svojom firmom. Osim toga, obitelj je bila u srodstvu i s bogatim riječkim obiteljima Grbac i Gorup. Djeca Polići
Bila je velika razlika u godinama između braća i sestara obitelji Polić te se neki od braće i sestara nisu nikada niti upoznali. Razlika između najstarije sestre Marije (Marinke) Polić i najmlađe sestre Milke iznosi 28 godina. A mnogi su u međuvremenu poumirali uglavnom od tuberkuloze.

Milutin Polić je bio boležljiv od ranog djetinjstva, a glazbom se počeo baviti tek u dobi od 15 godina. U glazbi je u početku bio samouk, ali već kao šesnaestogodišnjak je bio dirigent tamburaškog društva na Podvežici.

Bankrot očeve tvrtke nije nastupio 1902. godine, kako se uzima u svim do sada znanim njegovim biografijama, već znatno ranije. Iz memoara Nikole Polića jasno se vidi daje očeva tvrtka propala već 1893. godine. Stoga su se djeca već u ranoj mladosti morala suočiti s ovom drastičnom životnom promjenom.
Nakon što je proveden likvidacijski postupak očeve tvrtke, obitelj se 1898. mora preseliti u Donju kuću koja je znatno manja od obližnje velebne Gornje kuće (Villa Gemma) u kojoj su do tada živjeli.
1899. godine, do tada jedna od najbogatijih sušačkih obitelji mora iznajmiti i dio te znatno skučenije Donje kuće u kojoj živi, kako bi uopće bila u stanju pokrivati životne troškove.

Trgovačku propast pratile su i druge nedaće, jer je većina djece u obitelji umrla u ranom djetinjstvu, uglavnom od plućne tuberkuloze, Grgo Ante i Emerik sa manje od godine dana, Zorka sa dvije, Darinka i Anton sa tri, a Milka sa 4 godine. Na slici desno neka od djece Polići.

U ožujku 1897. Milutin mora zbog slabokrvnosti - kako navodi Nikola Polić u svojim memoarima - napustiti školovanje već u trećem razredu gimnazije. Početkom prosinca 1900., umire mu i sestra Milka nakon prehlade koju je dobila na prvom Božičnom balu. Ovakvo okruženje u kojemu u svojim mladim godinama morao trpiti svoju bolest, gledati smrt svoje braće i sestara, odrastati kao naglo osiromašen dječak, moralo je na sedamnaestogodišnjeg Milutina ostaviti trajan i neizbrisiv trag.

Obitelj mu se krajem lipnja 1902. godine seli u Zagreb , gdje je brat Vladimir za smještaj cijele obitelji Polić iznajmio šesterosobni građanski stan na I. katu u Šenoinoj ulici. Otac mu umire 1905., a majka godinu dana kasnije. Preostali dio obitelji nastavlja živjeti u Zagrebu, Rijeci, Sisku, Puntu na otoku Krku te u više talijanskih gradova. Milutin je već tada bio strahovito bolestan.

Nakon preseljenja s obitelji u Zagreb Milutin uči klavir, harmoniju i teoriju glazbe kod Franje Serafina Vilhara, da bi potom, u periodu od 1903. do 1905. pohađao Glazbenu školu Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu s glavnim predmetom orgulje, kod profesora Ćirila Juneka.

Dijelom samouk, teško se probijao u glazbenoj naobrazbi.

Godine 1905. Polić je pisao operne kritike za zagrebački list "Obzor".

Zahvaljujući obiteljskim vezama s Venecijom, 1906. na venecijanskom Konzervatoriju "Benedetto Marcello" upisao je studij kompozicije. Studirao je kod čuvenog Ermanna Wolf-Ferrarija, koji je bio oduševljen venecijanskom koncertnom izvedbom Polićeva djela "Capriccio Croato". Novine su zabilježile taj događaj navodeći da mu je oduševljena talijanska publika klicala "Evviva Croato!".
Obožavao je Johana Sebastijana Bacha i premda nije bio virtuozan klaviru, taj je đak Ermana Wolf-Ferrarija svirao Beethovena i Chopina kao nitko.

U Veneciji ga posjećuje brat Janko pa su neko vrijeme čak i živjeli skupa, a stalnu su, uglavnom financijsku pomoć dobivali od brata Vladimira. Osim za stan, Vladimir im je slao novce i za ostale svakodnevne potrebe kao što su kupovina knjiga, duhan, hrana ... iz

Milutin Polić, Ulica u Veneciji gdje je Milutin živio sa Jankom
Slika koja prikazuje ulicu Calle dei Botteri u kojoj su živjela braća Polić, Janko i Milutin

toga se može zaključiti kako niti Janko, a niti Milutin nisu imali nikakve prihode jer su se stalno oslanjali na starijeg brata. Janko je pisao bratu: "Sve — novce, preporučena pisma — sve uopće šalji na adresu: Milutin Polić, Liceo Musicale Benedetto Marcello, jer je kuća prečesto bez ikoga — stanari u uredu, ja u biblioteci, Mile u školi itd. i nikad ne možemo doznati je li uopće bila pošta."

Braća Polić su, koliko je poznato, stanovali na dvije adrese. Prvi stan, odnosno soba, nalazila se na adresi Calle dei Botteri br. 1896.
Niti dva mjeseca kasnije, u ožujku 1907. Kamov obavještava Vladimira o preseljenju iz dosta turobne i mračne kuće: "Kuća, u kojoj stanovah baš u posljednje vrijeme, bijaše osamljena, ali ne na osami. Vezala se uz druge kuće, ali kroz dan ne bijaše u njoj nikoga. Stanari izlažahu ujutro, dolažabu predvečer. Moja je soba bila u prvom katu, odostrag, tako te je gledala u dvorište".
Drugi stan imali kod gospođe Marie Dall'Asta na adresi Corte Pignoli (frezzeria), Br. 1764, u četvrti Akademije. Ponovo, u svom pismu bratu Vladimiru Janko piše: "... u najsvjetlijem i najudobnijem dijelu grada, a kuća je tako reći nova, sagrađena 1894."

S velikim uspjehom praizvedene su mu u Veneciji 1907. skladbe "Tema s varijacijama za gudački orkestar" i "Fantastična suita" za simfonijski orkestar.

O svojoj i bolesti svoga brata, Janko piše u pismu svome bratu Vladimiru: "Izmasakrirani smo dovoljno oboje, ali nema nade, da ćemo tako skoro crknuti. ... Kod mene je olakšica to, što ću se odmah stati liječiti i nisam zaražen onako po cjelom tijelu kao on. Ali je poteškoća u tome: ja sam slab na plućima."

Nažalost rana smrt prekinula je Milutinove studije. Bolovao od tuberkuloze kostiju koja je maligno alterirala u rak limfnih čvorova. Umro je u teškim mukama 1908. godine u Rijeci kod svoje tete Mime (Milke) u ulici Via Germania 25 (današnja Fiorello la Guardia) u Rijeci, u dvadeset i petoj godini.
Nakon smrti Milutina, Janko ponovo piše Vladimiru: "Ja znam, kako će se sve to tebe dojmiti, ali kad bi ga ti morao gledat dnevno polugola kako ga gledam ja, ti bi upravo odahnuo vidjeti ga mrtva."

Calle dei Botteri br. 1896, VeniceCalle dei Botteri br. 1896., Venecija, prva adresa na kojoj su stanovali Milutin i Janko
Corte Pignoli (frezzeria), 1764,, Venice
Corte Pignoli (frezzeria), Br. 1764, Venecija, druga adresa na kojoj su stanovali Milutin i Janko

Do nedavno se nije znalo da je 1907. godine, dok su živjeli u Veneciji, njegov brat Janko, samosvojan i buntovan, pisac ispred svog vremena, napisao jedan libreto za operu koju je trebao Nikola uglazbiti. Nazvao ju je "Kad slijepci progledaju" po modelu Derenčinove "Slijepčeve ljubavi".
Libreto Janka Polića Kamova pronašao je i objavio prije petnaestak godina književnik Nedjeljko Fabrio, no trebale su proći godine da se netko uhvati tog dugo posve nepoznatog djela genijalnog književnika i dovrši ono što je Milutin Polić započeo ali nikada, radi smrti dvije godine kasnije, nije završio. Ostavio je tek tri skice za tu svoju operu, pronađene u njegovoj ostavštini. Jedna skica je veća, nešto je manja od stranice notnog papira. To je skica za sam početak opere. Druga je više ritmički važna, sastoji se od svega pet, šest taktova.
Tekst libreta Kamov je koncipirao u deset prizora, a operi prethodi Prolog.

Milutin Polić, Libreto
Završen i potpisan Libretto J. P. Kamova za Milutina Polića, opera "Kad slijepci progledaju" (1907).

S obzirom na to da je tragična sudbina spriječila Milutina Polića da uglazbi libreto i napiše operu, posla da od Milutinovih ostataka i komadića i Jankovog teksta napravi gotovu operu, prihvatio se riječki skladatelj i dirigent Zoran Juranić. Time je htio pridonijeti uspomeni na braću Polić i njihov život, zbog čega su u partituri sačuvani i motivi i skice za operu koje je Milutin uspio napisati. Uspio je uglazbiti libreto i izraziti kako britkost i izravnost Jankovog rimovanog teksta, tako i ozračje doba i stila u kojem bi, da ga je okrutna sudbina poštedila, Milutin Polić uglazbio svoju operu. Zato je u operu unio i te dvije skice za to djelo. Operu nazvao "Opera po Kamovu".

"Sama tema libreta je, možda, naoko banalna", kaže Juranić. "Radi se naime o jednom ljubavnom trokutu: "Ženu koja ima muža slijepca salijeće njegov prijatelj koji je slikar i ona ne može tome svemu odoljeti, ali na kraju kod nje ipak pobijedi osjećaj dužnosti. Međutim, muž kojeg majka uvjerava da mu je žena nevjerna, ipak ubije tog ljubavnika. Dakle sve bi to bilo nešto puno puta viđeno da nema te Kamovljeve posebnosti – on je naime uveo jedan lik (sebe, u prvom licu jednine) koji je zapravo komentator i koji sarkastično, baš na Kamovljev način, komentira sve to i relativizira cijelu tu priču." Ulogu Janka, pisanu za ženski glas, tumačila je sopranistica Vlatka Oršanić dok su u ostalim solističkim ulogama nastupili Goran Jurić (Pajo), Ivana Srbljan (Ana), Domagoj Dorotić (Ivo), Mojca Bitenc (Maja).

 

I napokon, nakon 114 godina od nastanka Kamovljeva libreta "Opera po Kamovu" bila je praizvedena 20. svibanj 2021 u riječkom HNK Ivana pl. Zajca u režiji Caterina Panti Liberovici i pod ravnanjem samog autora, maestra Zorana Juranića.

Osim što je Petar Velnić dao tiskati njegovu "Suite Fantastica", vrlo je mali broj autora koji su kod nas dali svoj prilog izučavanju života i djela Milutina Polića. Odlučio je spasiti to djelo kada je 2006. u Rijeci financirao tiskanje notne knjige, prvu objavu Polićeve suite.
Valja istaknuti opernu prvakinju Mirellu Toić, koja je svojim autoritetom i nastupima, te realizacijom nosača zvuka, bitno utjecala na suvremenu percepciju njegove glazbe, akademkinju Koraljku Kos koja je stručno popratila izvedbu "Suite Fantastica" za orkestar, koju su snimili Zagrebački simfoničari RTZ-a pod vodstvom Vladimira Kranjčevića, glazbene teoretičarke Arneu Kamenarović i Lovorku Ruck, Spomen ploča, Milutin Polićkoje su istraživale njegov život te Vladimira Pergjuna, Zorana Juranića, Petra Velnića, Vladimira Babina, Moniku Cerovčec i Srđana Filipa Čaldarovića, koji su puno učinili da opus dođe do šire publike.
Također, do danas je realizirano samo nekoliko naslova koji se referiraju na njegov glazbeni rad (Pjesnik crnog mjeseca, Pjesma smrti, Pod Učkun, Sitne pjesme i Suite Fantastica) te bi u budućnosti svakako trebalo više pažnje posvetiti izučavanju i javnoj prezentaciji njegovih djela.

Njegovo djelo "Suite Fantastica" izveo je East London Symphony Orchestra 3. kolovoza 2017. u Londonu, dan prije autorova rođendana i godinu prije 110. obljetnice smrti. Tom prigodom napravljena je i audiovizualna snimka "Fantastične suite". Isto to djelo dosad je u Hrvatskoj izvedeno svega nekoliko puta. "Suite Fantastica" je njegova najpoznatija skladba, a tek je nedavno snimljena i u prosincu 2017. izvedena na Hrvatskome radiju.
Zbirka "Sitne pjesme" skladane su na stihove Augusta Harambašića.

Na stotu godišnjicu rođenja Janka Polić Kamova građani Rijeke su postavili spomen-ploču u blizini kuće u kojoj su se rodili i njegova braća Milutin i Nikola.

 

DJELA:

Zborovi:

Solo pjesme:

Za klavir:

Ostalo:

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvor:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice