Emili, Hinko
Rođen: Sušak, 30. kolovoz 1900.
Umro: Rijeka, 04. srpanj 1983.
Roditelji: Enrico de Emili (Hinko) (1875. - 1959.) i Zora rođena Tadijević (21. listopad 1877. - 09. svibanj 1964.)
Supruga: Nada rođena Sablić (1904. - 1944.)
Norma rođena Grego (? - ?)
Djeca: Igor Emili, sin Hinka i Nade (Sušak, 09. kolovoz 1927. - Rijeka, 25. listopad 1987.)
Jasna Emili, kćer Hinka i Norme
Liječnik, specijalist bakteriolog i epidemiolog, sveučilišni profesor, predstojnik Katedre za higijenu i socijalnu medicinu Medicinskog fakulteta. Pomoćni liječnik Doma narodnog zdravlja u Sušaku.
Emilijevi su stara riječka plemićka i patricijska obitelj čiji su se članovi ubrajali među rimsku vlastelu. Prvi je na Sušak došao dr. Nicolo' de Emili 1730. godine, vjerojatno iz Trsta. Bio je dvije godine (1730.-1732.) vikar, a zatim odvjetnik. Rodio se 1685. u San Leone (Agrigento) na Siciliji. U Rijeku je došao sa ženom Ossanom, s kojom je imao dvoje djece: sina Gregoria rođenog u San Leone koji je postao advokat kao otac i kćer Eugeniu koja se rodila u Rijeci 1731.
Gregorio de Emili oženio se 17. VII. 1753. u Rijeci za Mariu Gaetanu Spigliati, s kojom je imao troje djece.
Prvi u obitelji Emili koji se posvetio graditeljskoj struci bio je građevinski inženjer Luigi (hrv. Vjekoslav) de Emili (1796.–1856.), autor prvog projekta za gradsko groblje na Kozali u Rijeci.
Fotografijom se Hinko Emili započeo baviti još u mladosti, da bi mu zatim fotografska kamera postala trajnim suputnikom.
Završio je gimnaziju 1918., a apsolvirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1924. godine.
Od 1927. radi u Bakteriološkom odjelu Doma zdravlja u Sušaku.
Pročelnik Higijensko-socijalne sekcije društva Narodno prosvjećivanje.
Školskije liječnik Državne ženske realne gimnazije.
Od 1925. do 1941. šef Bakteriološko-ginekološkog odjela Doma narodnog zdravlja na Sušaku
1927. na Sušaku se ženi Nadom Sablić. Nada je bila odgojena u obitelji u kojoj je bavljenje umjetnošću bilo uobiĉajeno, svirala je violinu i crtala, a tu sklonost prenijela je i na svoga sina Igora. Nada umire 1944. u partizanskoj bolnici.
Nakon rata Hinko se ženi Normom rođenom Grego iz Bola na Braču.
01. travnja 1931. vrši dužnost v.d. upravitelja Doma narodnog zdravlja na Sušaku, a od kraja 1931. do 1942. upravitelj je Doma zdravlja.
Značajne radove vodio je na suzbijanju malarije na Krku i Hrvatskom primorju, te na izučavanju crijevnih zaraza koje se šire vodenim tokovima.
Bio je počasni član Zbora liječnika Hrvatske i aktivan fotoamater, jedan i najagilnijih osnivača "otokluba Sušak". Uz njega tu su bili Krsto Šojat, Božo Tome, Boris Pajkurić, Abdon Smokvina i još sedamnaest drugih. Nošeni jakom željom udruživanja uspjeli su prikupiti inicijalna sredstva i formirati laboratorij za izradu fotografija i 26. siječnja 1939. godine sastali se u zgradi Sokolskog društva broj 13 u Ružićevoj ulici i održali Osnivačku skupštinu. Skupština je završila s radom u 21.40 sati. Dakle, za četrdeset minuta osnovan je Fotoklub Sušak.
Od 1942. do 1943. je u internaciji u logoru Gonars u Italiji, a nakon kapitulacije Italije prelazi u Narodnooslobodilačku vojsku i radi kao epidemiolog korpusa, Glavnog štaba Hrvatske. U vojsci ostaje do 1949. godine.
Major JNA.
Od 1949. do 1960. radi u Centralnom higijenskom zavodu u Zagrebu.
1950. priznata mu je specijalizacija iz epidemiologije, a 1952. habilitira se za docenta zagrebačkoga Medicinskog fakulteta temom o ulozi krških ponornica u širenju crijevnih zaraza.
1959. je na vlastiti je zahtjev umirovljen te seli u Rijeku, gdje se iste godine aktivira kao voditelj Higijensko-epidemiološkog odjela Zavoda za zaštitu zdravlja, na kojem radi do umirovljenja 1972.
Proučavao je trbušni tifus, dizenteriju i ostale crijevne zarazne bolesti, dokazavši baktericidno djelovanje octa na vibrione kolere. Istraživao je poliomijelitis i organizirao prvo cijepljenje protiv te bolesti u Republici Hrvatskoj. Također je unaprijedio laboratorijsku dijagnostiku u epidemiološkoj praksi.
1965. profesor Medicinskog fakulteta u Rijeci, predstojnik Katedre za higijenu i socijalnu medicinu
Počasni član Zbora liječnika Hrvatske
1970. dobiva Nagradu grada Rijeke za životno djelo
Umro u Rijeci i pokopan na groblju Kozala, polje A-VI-64.
KARIJERA:
- 1924. završio Medicinski fakultet u Zagrebu
- Od 1927. radi u Bakteriološkom odjelu Doma zdravlja u Sušaku
- 1931.-1942. Upravitelj Doma narodnog zdravlja na Sušaku
- 1932. završio specijalizaciju iz bakteriologije u Zagrebu
- 26. siječnja 1939. godine održana Osnivačka skupština "Fotokluba Sušak"
- 1944. epidemiolog korpusa
- ? epidemiolog Glavnog štaba Hrvatske
- 1949.-1959. voditelj Epidemiološkog odjela Centralnog higijenskog zavoda u Zagrebu
- 1950. završio specijalizaciju iz epidemiologije u Zagrebu
- 1952. habilitirao na Medicinskom fakultetu u Zagrebu /(Specifičnosti zdravstvenog stanja stanovništva na kršu)
- 1959.-1972. potom voditelj Higijensko-epidemiološkog odjela Zavoda za zaštitu zdravlja u Rijeci
- ? član Republičke epidemiološke komisije
- ? član Savezne epidemiološke komisije
- ? sekretar OOSK u Higijenskom zavodu u Zagrebu
- ? funkcionar sindikata u Higijenskom zavodu u Zagrebu i ZZZZ grada Zagreba
- 1960.-1972. predstojnik Katedre za higijenu i socijalnu medicinu Medicinskog fakulteta u Rijeci
- 1965. redovni profesor Medicinskog fakulteta u Rijeci
RADOVI:
- u razdoblju od 1928. do 1979. godine objavio je 90 znanstvenih i stručnih radova
NAGRADE:
- ? Počasni član ZLH
- Orden za hrabrost
- Orden zasluge za narod III. reda
- Orden rada II. reda 1970.
- Nagrada grada Rijeke za životno djelo
- Srebrna plaketa SO općine Rijeka
- Spomen-plaketa ZLH
Kreirali: - Nenad Labus
- SEAS
Izvori:
- Lukežić Irvin, Obitelj Emili. Sušačka revija, br. 24 god. VI(1998):81-87
- Lukežić Irvin, Nebo nad Kvarnerom. ICR, Rijeka 2005. p. 80
- sub v., Zbornik liječnika Hrvatske 1874.-1974., Zagreb 1974., str. 378
Background picture copyright: 