Bačić, Hinko (Baccich, Enrico)
Rođen: 1857.
Umro: 20.travnja 1918.
Roditelji: Nikola Bačić (Dubrovnik, 1825. – Rijeka, 20. IV. 1884, pokopan 22. travnja 1884.) i Vincenca rođena Vrančić (? – Graz, 5. srpnja 1883. pokopana 8. srpnja 1883.)
Supruga: Virginija Bačić (15. svibanj ? - ?) rođena de Mascarel
Djeca: Leokadija Zmajić Svetoivanski (?, 09. studeni 1885. - 9. sječanj 1958.); Vitez Eutihij Bačić (?, 28. srpanj 1889. - ?); Vera Jenul (?, 16. listopad 1892. - 19. veljača 1980.); Milena Andrejka de Livnograd (Sušak, 1893. - ?); Vitez Nikola Bačić; Vitez Hinko Bačić i Vitez Ivan Bačić
Adresa stanovanja: Vila Bacich, Šetalište Franje Josipa br.130 (današnji Bulevar) (Autori projekta Bačićeve kuće su Giacomo Mattich i Vjekoslav Sinky. Gradnja započeta 1892. godine, završena 1900. Naručitelj Hinko Bačić. (DAR JU-49, kut. 54)
Otac Hinka Bačića, Nikola Bačić, rodom je iz Dubrovnika, ali je rano doselio u Rijeku. Riječki veletrgovac i jedan od najjačih tadašnjih riječkih brodovlasnika. Sam ili u suvlasništvu s Riječanima, Dubrovčanima i Pelješčanima, posjedovao je dvanaest jedrenjaka duge plovidbe.
Stupio je u brak s Vicencom, djevojkom iz poznate kostrenske pomorske obitelji Vranić. S njom je imao petoro djece. Bio je vrstan poznavalac gospodarskih prilika u Rijeci, pobornik gospodarskog uređenja sušačke luke te sudionik u izgradnji prvoga riječkoga parobroda duge plovidbe Liburno.
Njegov sin Hinko Bačić rođen je u Rijeci. Imao je samo trideset godina kada je postao načelnik opčine Trsat-Sušak. Mnogi ga greškom zovu Sušačkim gradonačelnikom, ali Hinko je bio "samo" načelnik. Naime, Sušak je postao gradom tek nakon propasti Austro-Ugarske i nakon što je Italija anektirala Rijeku. SHS je na aneksiju odgovorila imenovanjem Sušaka gradom koji će biti protuteža Rijeci. Sušački povjesničar Andrija Rački opisao je daleke 1928. godine Hinkov period: "Za njegove uprave Sušak je prošao metamorfozu, što se tiče vanjskog lika, te 
postao od sela varoš".
Naselje Sušak zajedno s Trsatom nalazilo se u okviru Bakarskog municipija. Kao naselje javlja se početkom 19. stoljeća, kada broji oko dvjestotinjak stanovnika. Naseljem je dominirala tzv. Adamićeva kuća, trokatnica tik do početka trsatskih stuba (na mjestu današnje zgrade Grada Rijeke na Titovom trgu), te nekoliko manjih zdanja. Na Kortilu (današnji Hrvatski kulturni dom na Sušaku) nalazila se crkvica Sv. Lovre, izgrađena 1478. godine. "Oltre ponte" (preko mosta), kako su Riječani tada nazivali prostor na istočnoj strani Rječine, spajali su se važni cestovni pravci -Lujzijanska cesta (danas ulica Račkoga) te Karolinška cesta (danas Kumičićeva) i Dorotejska cesta (Šetalište 13. divizije). Bakarski municipij prostirao se čak do Rječine, sastojao se od kaštelenata bakarskog, hreljinskog i trsatskog, sve do Mrtvog kanala. Bakar je bio najveći grad u Hrvatskoj, po broju stanovništva veći od Rijeke i Zagreba. 1804, Bakar ukupno ima 7805, (grad i okolna sela broje 14000 stanovnika) Rijeka 6655, Karlovac 3223, a Zagreb 2973 stanovnika (Izvor: časopis "Vjesnik staleškog društva katoličkih svećenika NRH", br. 1-2, Zagreb, 1956, str. 73.).
Godine 1874. osniva se nova općina Trsat u čijem su sastavu, osim samog Trsata, bili Sušak i Vežica. 1876. godine općini Trsat pripajaju se Kostrena i Draga. Prvi načelnik općine Trsat-Sušak bio je Marijan Derenčin, a od 1876. načelnikom postaje Stanko Lukanović.
Ali tokom vremena, Sušak je počeo sve više poprimati izgled grada i postao je centar, tako da je godine 1877. sjedište općine Sušak – Trsat bilo premješteno s Trsata na Sušak, u kuću Večerina u današnjoj Križanićevoj ulici. Iste te godine prvim načelnikom općine Sušak biva izabran poduzetnik Hinko Bačić, koji je tu čast zadržao neprekidno pune 22 godine, do 1907. godine.
U njegovo vrijeme Sušak se je naglo razvijao, te se preobrazio iz seoskog naselja u pravo gradsko urbano naselje. Izgrađene su upravne, zdravstvene, školske i druge javne zgrade, te komunalni objekti - ceste, vlastiti vodovod neovisan od riječkog, uvedena je plinska javna rasvjeta, proširena je cesta prema Pećinama (Dorotejska cesta), ceste od Kostrene sv. Lucije do Žurkova i od Kostrene sv. Barbare u Bakar. S radom započinje i prvo gradsko kupalište, uređeno je novo komunalno groblje na Trsatu, uređena sadašnja ulica koja vodi do Tvornice papira i drugo.
Nakon tog vremena načelnici su bili Đuro Ružić, Andrija Sablić, Franjo Domazetović, Ante Sablić te Andrija Knez.
U vrijeme kada je Bačić izabran za sušačkog načelnika, Rijekom je upravljao gradonačelnik Giovanni de Ciotta (od 1872.-1896.).
Hinko Bačić je kao općinski načelnik obnašao čitav niz funkcija, između ostalog bio je predsjednik "Banke i Štedione za Primorje".
1887. na njegov poticaj sagrađena je na Brajdici nova pučka škola (koštala je 42.000 forinti). Na Brajdici je sagrađena i jedna jednokatna zgrada sa dva krila, 6 trokatnih i 1 četverokatna kuća. Sagrađene su i škole u Kostreni Sv. Barbari i Dragi.
4. veljače 1889. držana je glavna skupština "Primorskoga planinarskog društva" (PPD-a). Pristupilo mu je prvih 70 članova iz Sušaka i Rijeke. Na skupštini je konstituiran Upravni odbor u koji su izabrani predsjednik Hinko Bačić, potpredsjednik prof. Antun Korlevič, blagajnik Ivan Kukec, tajnik prof. Ivan Milčetić te odbornici dr. Andrija Bakarčić, dr. N. Fabijanić, Ante Bačić i Josip Bole. Već nakon prve godine društvo je sa 140 članova brojčano nadmašilo članstvo "Club alpino fiumano" (CAF - osnovana 1885.). Djelovanje je ispočetka bilo vrlo živo pa je uz pjevačko društvo "Jadranska vila" PPD postao središte društvenog života u Sušaku i Rijeci. Organizirani su izleti u Kostrenu, Dragu, Krasicu, Cernik 
(Čavle), Grobnik, Fužine, Kastav te na Učku i Plitvička jezera.
1888. godine Hinko Bačić dovršava hotel Kontinental, palaču na 4 kata, svoju najveću privatnu investiciju (slika ljevo, još u izgradnji). Sušačani su je zvali "Palača Bačić" po njenom vlasniku. Ta velebna palača može se smatrati ne samo kao raskošan graditeljski spomenik, nego i počatak novog Sušaka. Ova monumentalna palača gradila se od 1885. do 1888. i locirana je na mjestu gdje Lujzijanska cesta ulazi u grad. Ovo zdanje projektirali su Venceslao Celligoi (Celigoj) i Mate Glavan, koji je također radio na projektu Prve pučke škole na Sušaku i Hrvatske čitaonice na Trsatu. Palača je imala 32 stana. U Rijeci je veća od nje bila samo Gorupova kuća, u kojoj je "Hotel Europa". Bačićeva kuća ima, dva duga kriIa sa dosta širokim pročeljem. U prizemlju pročelja i desnog krila otvorena je kavana i restoran "Continental'". Otvaranjem Caffe-Restaurant "Continental" Sušak dobiva novo središte kulturnog i političkog života, a veličina građevine ukazuje na njezinu važnost. Izgradnju prati i uređenje okoliša te sadnja drvoreda kestena. Prostorije te kavane-restorana raskošno su uređene, velegradski, a dva puta tjedno u "Kontinentalu" je svirala vojnička glazba Jelačićeve pukovnije, izvodeći hrvatske skladbe.
Već 1888. Hinko Bačić donosi "Građevni statut" Sušaka, najstariju regulacijsku osnovu grada kojim se između ostalog regulira izgradnja predjela između Sušaka i Trsata. U to je vrijeme izgrađen Bulevard (slika desno, 1933.), moderna prometnica koja postaje glavna prometna veza između stare povijesne jezgre Trsata i novog središta Sušaka (dobila je ime Šetalište Kralja Petra Oslobodioca, današnji Bulevar oslobođenja i Šetalište Ivana Gorana Kovačića).
Kao općinskom načelniku Hinku Bačiću bila je određena godišnja plaća, no tijekom cijelog svog dvadesetdvoogodišnjeg mandata nije primao plaću, nego je sva sredstva vraćao u općinsku blagajnu za pokriće najnužnijih potreba grada. Primjerice, kad je njegovim nastojanjem bilo odlučeno, da se izgradi Boulevard, on je svojim novcem kupio zemljište kuda ta cesta prolazi, a onda ga darovao gradskoj općini. Isto je učinio i prilikom gradnje ceste od Sušaka do Pećina (koja je tada dobila ime Šetalište Prestolonasljednika Petra) i prilikom gradnje Sušačke gimnazije.
1890. godine općina Trsat - Sušak je imala 3500 stanovnika, da bi deset godina kasnije broj stanovnika narastao na 6000. Neposredno nakon isteka Bačićevog gradonačelničkog mandata 1910. općina Sušak broji 8000 stanovnika. Veliki priljev novih stanovnika, osim iz okolnih mjesta dolazi upravo iz Rijeke, koja je tada bila skuplji grad za življenje.
1895. Rikard Lenac (Rijeka, 16. ožujka 1868. – Sušak, 15. listopada 1943.) sklapa brak s Dubrovkinjom Antonijom Bačić, a kumovi su mu bili Erazmo pl. Barčić i Hinko vitez Bačić, sada već davno sušački načelnik.
Hinko Bačić je bio i jedan od osnivača "Hrvatske čitaonice Trsat" (slika ljevo). 05. Kolovoza 1896. položen je kamen temeljac za izgradnju doma Hrvatske čitaonice Trsat nakon što je 30. Srpnja 1896. i službeno zaprimljena građevinska dozvola. Od osnutka Društva, "Hrvatska čitaonica Trsat" je djelovala u zgradi škole i taj prostor nije bio adekvatan. Na skupštini Društva održanoj 15. Siječnja 1893. godine na prijedlog Josipa Linića pokrenuta je inicijativa za izgradnju vlastite zgrade. Gradnja je dovršena ujesen 1897., a koštala je 28.000 forinti. Gradnju je financiralo dioničko društvo od 49 uglednih građana Trsata, Sušaka, Rijeke i okolice. Sredstva su se prikupljala izdavanjem zadužnica (dionica), kojih je bilo upisano 500. Ostali, manji dio financijskih sredstava, nabavljen je zajmom od Hrvatske hipotekarne banke u Sušaku. Dioničari su se nakon završetka gradnje odrekli svojih udjela (potraživanja) u korist Čitaonice. Osnovu nacrta Doma izradio je Toma Matković. Vođenje gradnje preuzeo je na sebe Građevni odbor. Već 31. Listopada 1897., svečanim blagoslovom velečasnoga Cvjetka Grubera, dovršena je gradnja. Izgrađena je nasuprot Bogorodičine crkve, viseći iznad kanjona Rječine, i djelo je domaćeg arhitekta Mate Glavana. U prošlosti knjižnica i čitaonica, te mjesto mnogih humanitarnih priredbi, "Hrvatska čitaonica" je i danas mjesto okupljanja i središte kulturnih događanja na Trsatu.
01. Travnja 1896. godine, poslije niza nasilnih talijanskih ispada i stalnih pritisaka mađarskih vlasti nad učenicima, riječka gimnazija, koja se održala kao posljednja hrvatska škola u Rijeci, seli sa Fiumare (kuća Adamić) u novoizgrađenu palaču arhitekata Ludwiga i Hulssnera na Sušaku, gdje djeluje i danas. Zgrada je građena u stilu historicizma, točnije talijanske neorenesanse (slika desno). Nastojanjem i energičnim nastupom Hinka Bačića spriječeno je da se hrvatska gimnazija iz Rijeke preseli u Ogulin (sjedište Modruške županije kojoj je pripadao Sušak), kako se je namjeravalo i kako je bilo skoro već i odlučeno. Godine 1893. počinje projektiranje zgrade, a teren za gradnju u ime Općine Sušak daruje gradonačelnik Hinko Bačić koji je teren otkupio vlastitim novcem. Zgrada počinje raditi, iako još nedovršena, 1896. pod nazivom "Kraljevska gimnazija na Sušaku", a iste godine mijenja naziv i dodan joj je pridjev "Velika". Ban Khuen Héderváry pristaje na politiku popuštanja i uz blagoslov ministra Izidora Kršnjavoga pristaje da se hrvatski učenici i profesori presele u novoizgrađenu zgradu na Sušaku. Monumentalno zdanje nove sušačke gimnazije završava se 1897. godine i biva smješteno pored upravo sagrađene komunalne ceste Trsat - Sušak. Velebno zdanje sušačke gimnazije bilo je u to vrijeme jedina građevina na tom dijelu Sušaka. Namjera tadašnje općine i Hinka Bačića bila je daljnje širenje grada na tom predjelu, a upravo izgrađena gimnazija trebala je dati određeni poticaj tom naumu, što se kasnije i obistinilo.
Zbog stalnih pritisaka mađarskih vlasti, od 1896. godine Rijeka praktički više nema gimnazije na hrvatskom jeziku. Gimnazija na Sušaku stjecajem okrutnih političkih prilika privremeno postaje nastavljač bogate i slavne tradicije Prve riječke gimnazije. Nezavisno od svog novog položaja "preko mosta", gimnazija je ipak ostala prevažno hrvatsko kulturno uporište u Primorju. Gimnazija tada broji 354 učenika, 20 redovitih, namijenskih i pomoćnih učitelja na čelu s ravnateljem Franjom Kresnikom. Također je prenesena i cjelokupna pokretna imovina, od koje se brojni predmeti čuvaju i danas te vrlo obiman školski arhiv. Gimnazija je tijekom svoje povijesti podučavala brojne učenike, od kojih su mnogi postali bitni u politici, medicini, umjetnosti... Među njima su i Joseph Lorenz von Liburnau, Janez Trdina, Fran Kurelac, Ivan Dežman, Eugen Kumičić, Rikard Katalinić Jeretov, Antun i Ivan i Matija Mažuranić, Matko Laginja, dr. Viktor Ružić, Drago Gervais, Andrija Rački, Janko Polić Kamov, Ivan Zajc, Antun Motika, Vladimir Nazor, Ivan Kobler, Ljudevit Jonke, Marijan Derenčin, Eugen Kvaternik, Andrija Mohorovičić, Gašpar Kombol, Rudolf Strohal, i mnogi drugi. Zgrada je blagoslovljena 1908., a tom je prilikom prigodan govor održao i tadanji općinski načelnik Andrija Sablić. U svom je govoru apelirao na zemaljsku vladu, da otvori na Sušaku srednju žensku školu "za višu obrazovanost naših djevojaka". Na njegov govor je replicirao izaslanik vlade Dragutin Trnski te je načelniku obećao, da će ženski zavod otvoriti u najskorije vrijeme.
Već 27. Prosinca iste godine stiglo je rješenje vlade, prema kojoj se ima početkom buduće školske godine otvoriti V. razred ženskog liceja "da djevojkama bude moguće doći do više općenite naobrazbe pa da se priprave za eventualno polaganje stručnih ispita odnosno polazak sveučilišta".
Današnji izgled zgrada sušačke gimnazija je dobila 1913. kada se zbog potrebe školovanja dodaje još jedan kat prema projektu Franje Matkovića.
Dana 12. lipnja 1899. na Trsatu je osnovano Sušačko dobrovoljno vatrogasno društvo. Inicjator osnivanja i prvi zapovjednik bio je Vaclav Mayer. Na prvom sastanku u zgradi Trsatske čitaonice u društvo je učlanjeno 20 izvršnih članova. Za predsjednika Društva izabran je tadašnji mjesni načelnik Hinko Bačić, a za zapovjednika Vaclav Mayer.
29. Svibnja 1904. na Sušaku je osnovan "Primorski Sokol". Temelji društva potječu još od 1888. godine kada je osnovano "Primorsko planinarsko društvo u Sušaku" čiji je prvi predsjednik bio tadašnji gradonačelnik Sušaka Hinko Bačić. Ukupno je imalo 155 članova, od toga 68 vježbača. Prva javna vježba održana je 30. Lipnja u dvorani tadašnjeg hotela "Sušak" (kasnije kino "Jadran")(slika ljevo). 06. Studenog 1904., održana je skupština svih hrvatskih sokolskih društava u dvorani Hrvatske čitaonice na Trsatu. Tada je osnovan "Hrvatski sokolski savez". Usvojen je prijedlog da se sva društva koja spadaju pod novoosnovani savez zovu "Hrvatski Sokol", pa je i "Primorski Sokol" preimenovan u "Hrvatski Sokol Sušak-Rijeka Društvo športske rekreacije", jedna od najstarijih organiziranih športskih udruga na našem području. Prvi učitelj tjelovježbe bio je Šime Dorić, učitelj gimnastike na srednjim školama u Sušaku.
Za njegova mandata na Sušaku počinje s radom Porezni ured i Kotarski sud, što je prije svega bila njegova zasluga.
Za vrijeme Bačićeva načelnikovanja su država, ali i banska vlast, pokrenule čitav niz velikih 
investicija i projekata na teritoriju općine Sušak. Tako je počelo ubrzano nasipavanje područja Brajdice kao i Delte koja je do tada sezala do današnjeg Mosta hrvatskih branitelja. Započela je i dovršena je izgradnja novog lučkog bazena Porto Baroš ili Sušačka luka (od 1890 do 1896.), čija je istočna strana zajedno s lijevom stranom Mrtvog kanala administrativno pripadala Sušaku (iako su se vodili stalni sporovi s Rijekom oko pripadnosti Delte). Nadovezujući se sa nasipavanjem Brajdice, Mađarske željeznice grade tunel ispod Sušaka (1899.) koji direktno izlazi na nasipano područje Brajdice, te je stvoren jedan od tada najvećih lučkih terminala za promet drvima i drvnom građom. Sam tunel spiralnog oblika predstavljao je građevno remek-djelo onog doba 
(slika desno). Upravo Hinko Bačić svojim dugogodišnjim vezama i poznanstvima u Zagrebu i Budimpešti doprinio je ovim velikim ulaganjima banovine i mađarske države u lučku i prometnu infrastrukturu na području Sušaka.
Umro je 20.travnja 1918. Sprovod je održan 22.travnja 1918. na Kozali gdje je pokopan u obiteljskoj grobnici. Pogrebna povorka krenula je iz 
njegove vile u ulici Šetalište Franje Josipa br.130. (današnji Bulevar na Sušaku) (osmrtnica na slici ljevo, kao i obično, klik za veću sliku). Još uvijek je misterija zašto je pokopan u Rijeci na Kozali, a ne na Trsatu gdje se nalazi grobnica njegove supruge Virginije, kćeri Leokadije i Vere.
Na prijedlog odbornice Liste za Rijeku Tamare Moranjak, Odbor za mjesnu samoupravu je Gradskom vijeću predložio da se novoformirana ulica nazove po znamenitom Sušačanu Hinku Bačiću. S prijedlogom su se suglasili i mjesni odbori Sušak – Centar te Pećine, a konačnu odluku Gradsko vijeće je donijelo na sjednici 14. srpnja. 2016. Dvije dionice državne ceste D – 404 izgrađene 2011. godine od ovog ljeta imaju i svoja imena. Dio spomenute prometnice između raskrižja s ulicom Ivana Zajca i raskrižja sa Šetalištem Andrije Kačića Miošića od sada zove po nepravedno zapostavljenom sušačkom najzaslužnijem načelniku, Ulica Hinka Bačića, a da dio između raskrižja sa Šetalištem Andrije Kačića Miošića i tunela "Pećine" postane Ulica Vjekoslava Kneževića (1915.-1976.,hrvatski pjesnik i skladatelj, autor je pjesama poput: Mom zavičaju, Od Sušaka pa do lipe Boke, Piši mi mati, Na molo longu, Svi gremo u Opatiju, Kostreno, Kostreno, Lipi moj Jadrane plavi i drugih).
Kreirao: SEAS
Izvor:
- LPR, Bačić Hinko (1857-1918) načelnik Sušaka
- Geni: Vitez Hinko Bačić
- s348 Br. 22 5752 Vienac 1888 Croatia Sušak Vienac 1888. Zabavi i pouci, Tečaj XX, Urednici: V. Klaić i M. Maravić u Zagrebu Tisak Dioničke tiskare
- www.rijeka.hr, KRATKA POVIJEST TRSATA
- Cvjetko Gruber: Hrvatska čitaonica na Trsatu, Spomen spis u čast desetgodišnjice 1. podignuća novoga joj čitaoničkog doma, str:41-50, Narodna Tiskara Sušak (1898)
- Hrvatska čitaonica Trsat, O nama
- Wikipedia: Prva sušačka hrvatska gimnazija
- Prva Sušačka Hrvatska Gimnazija, Zgrada gimnazije
Background picture copyright: 