Angheben, Bruno
Rođen: Rijeka 23. svibanj 1891.
Umro: Verona 5. listopad 1977.
Roditelji: otac Albino (Villarsa 10. kolovoz 1850. - ? 1916.), 1887. profesor matematike i fizike na riječkoj gimnaziji (pokopan na Kozali, polje A-III-21) i majka Melania (umrla 1910.), učiteljica u osnovnoj školi (pokopana na Kozali polje A-III-21)
Brat: Mario Angheben (Rijeka, 12. ožujka 1893. - 30. prosinca 1915. )
Supruga: ?
Djeca: ?
Bruno Angheben riječki arhitekt, projektant, restaurator-konzervator i teoretičar koji je djelovao u međuratnom razdoblju pod talijanskom vlašću, podigavši nekoliko režimskih građevina (Tempio Votivo, osnovnu školu, stambeni blok I.N.C.I.S), a radio je i kao višegodišnji voditelj projekta zadnje sistematizacije i uređenja komunalnog groblja Kozala. Bavio se i grafikom. Autor je brošure "Il credo di un architetto: due parole lette a Fiume nella primavera del 1935." (Sveučilišna knjižnica Rijeka, Sign. Misc. A. 709).
Rođen je u Rijeci 1891., u porodici doseljenoj iz južnog Tirola iz sjevernotalijanske pokrajine Trentino. Sin je Albina Anghebena, profesora Kraljevske mađarske gimnazije u Rijeci i Melanie, učiteljice u osnovnoj školi Kozala.
Maturirao je na Kraljevskoj mađarskoj gimnaziji u Rijeci 1909. godine. Studirao je na Politehnici u Budimpešti. Studij prekida 1914. zbog Prvog svjetskog rata, ali 1922. godine diplomira na istom fakultetu i stiče zvanje građevinskog inženjera.
Od 1919. do 1921. godine radi na obnovi građevina u krajevima anektiranim Italiji (Roveretto).
Godine 1921. se vraća u Rijeku.
1927. se zapošljava u gradskom Tehničkom uredu gdje radi do 1947.
Stekavši 1922. diplomu građevinskog inženjera, napreduje u struci i 1928. postaje inženjerom Druge klase, da bi 1934. godine postao šef odjela.
Arhitekt Bruno Angheben osmislio je i sagradio avangardističko zdanje podignuto u povodu 10-godišnjice aneksije Rijeke Italiji, crkvu sv. Romualda i svih svetih (ili Votivni hram) na Kozali (slike ljevo i desno), u duhu svoga vremena, zdanje za koje je 1935. nagrađen. Uz groblje je 1934. podignuta crkva sv. Romualda i svih svetih.
Njen je projekt smišljao niz godina (od 1925./1926.), varirajući u više navrata koncepciju i izgled buduće crkve, od neoromaničke, odnosno neogotičke, čiji je uzor bila dvojna crkva sv. Franje u Assisiju, do funkcionalističkih, pročišćenih formi konačnog projekta izloženog na Izložbi Revolucije u Rimu. Iako je njegov projekt kritiziran kao veoma smion, politički sistem ga je podržao jer je futuristička arhitektura bila režimski "stil". Upravo je na "Izložbi Revolucije" u Rimu taj projekt zapazio Duce, pa je, uz važno memorijalno značenje (uspomena na sve talijanske žrtve u Prvom svjetskom ratu), projekt nove crkve dobio i potporu vladajućih političkih struktura, što je ubrzalo početak izgradnje. Novogradnja se protegla u dvije faze: najprije 1928. započinje izgradnja donje crkve, dok je gornja završena 1934.
Crkva sv. Romualda i svih svetih predmetom je višegodišnjeg sporenja povjesničara umjetnosti i arhitekture. Dok joj jedni uglavnom zagrebčani osporavaju bilo kakvu vrijednost, nazivajući je nesporazumom 
moderne arhitekture, dotle je drugi, uglavnom riječki povjesničari umjetnosti, smatraju malim remek-djelom, kojim je ispisana jedna od nedostajućih, ali bitnih stranica povijesti arhitekture u Hrvatskoj.
Također, u sklopu crkve projektirana je kosturnica u koju su pohranjene kosti oko 300 talijanskih vojnika koji su poginuli tokom prvog svjetskog rata u riječkom kraju u austrougarskim logorima San Pietro del Carso (Pivka) i Crikvenica, i 32 ardita palih tokom D'Annunzijeve riječke avanture i takozvanog Krvavog Božića.
U izvedbi projekta primijenio je armirani beton, umjetni kamen, simplificirane kompozicije intarzija u mramoru te ostakljenja u bojama. Arhitektura Votivnog hrama skladno je uklopljena u okolni pejzaž i vegetaciju. Na projektu je radilo više umjetnika kao što su Romolo Venucci (slika ljevo), G. Valeri, kipar Edmondo Trevese, mozaicist - arhitekt Edmondo Dal Zotto i drugi.
Angheben je 1929., zajedno s riječkim slikarom Romolom Venuccijem, izradio arhitektonsku kulisu velikog izložbenog paviljona za peti "Državni opći sajam" ("La Fiera Nazionale Generale"), koji se od 1925. održavao na prostoru trga Žabica (Piazzale Battisti) kao velika gospodarska smotra "Fiera di Fiume". Ta 
konstrukcija svojim oblikovanjem asocira trobrodno pročelje neke modernističke neogotičke crkve (slika desno), a isto je oblikovano rješenje Angheben primijenio i za dizajniranje naslovnice kataloga spomenute međunarodne manifestacije, kao i za prigodnu razglednicu. Naime, dio izložene i u katalogu reproducirane građe već je obrađen u talijanskim izdanjima koja se bave reklamom i vizualnim komunikacijama, a izlošci poput razglednice (slika ljevo) Brune Anghebena za "Riječki sajam" ("Fiera di Fiume") iz 1929. uključeni su u različite preglede grafičkog dizajna kao reprezentativni primjeri talijanskog art decoa.
Talijansko državljanstvo prima 1927. godine.
U međuratno vrijeme Angheben izrađuje neke projekte za kolektivno stanovanje. 1926.-1928. izrađuje projekt velikog kružnog bloka od 
nekoliko višekatnica na Potoku za činovnike I.N.C.I.S.-a iz Rima (Instituto Nazionale pe le Case degli Impiegati dello Stato), kao i regulaciju okolice ove stambene četvrti.
Istakao se i restauratorskim radom pri gradnji kanoničkog stana uz crkvu Sv. Vida, te u rješenju izolacije zvonika iste crkve nakon rušenja zgrade isusovačkog kolegija 1939. (slika ljevo). Naime, do crkve je 1727. godine podignut nizak zvonik, preko čijega se prvog kata komuniciralo sa zgradom Kolegija. Nakon što je srušen Kolegij, ulazni portal je ukomponiran u novu kanoničku kuću, a istočni zid zvonika ostao je nezaštićen.
Četrdesetih godina 20. stoljeća projektirao je na groblju Kozala grobnicu obitelji Berti (slika desno). Ovaj moderni mauzolej, s grčkim križem, izrađen je od blokova bijelog vapnenca. Površine zidova su isklesane. Površina glavnog portala, slijepi luk u stražnjem dijelu i bočni luk s prozorima su polirani. Na ulazu se 
nalaze vrata uređena u lijevanoj bronci. Ispred niše nalazi se bijeli mramorni stol s dvije sivo-zelene mramorne noge. Pod je u bijelom i crnom mramoru. Iznad lukova sa svih strana nalaze se brončani inicijali i molitveni tekstovi obitelji. Krov u obliku stepenica prekriven je bakrom. Na vrhu krova nalazi se križ s rukama okrenutim prema četirima stranama svijeta.
Ispred niše nalazi se bijeli mramorni stol s dvije sivo-zelene mramorne noge. Pod je u bijelom i crnom mramoru. Iznad lukova sa svih strana nalaze se brončani inicijali i molitveni tekstovi obitelji. Krov u obliku stepenica prekriven je bakrom. Na vrhu krova nalazi se križ s rukama okrenutim prema četirima stranama svijeta.
Bavio se i teorijom moderne umjetnosti. Autor je brošure "Il credo di un architetto: due parole lette a Fiume nella primavera del 1935". (Sveučilišna knjižnica Rijeka, Sign. Misc. A. 709).
1947. u velikom egzodusu napušta Rijeku i nastanjuje se u Veroni gdje radi u struci i na konzervaciji arhitekture. Također u Veroni radi kao visoki općinski dužnosnik, projektira škole i javne objekte, a značajno mu je djelo uspješna restauracija i konzervacija jednog djela arene u Veroni po vlastitom sustavu.
Njegov grafički rad na izložbi "Futurismi al confine Orientale. Avanguardie di regime. 1920-1940: momenti di grafica applicata nella Venezia Giulia con l'area goriziana, il Friuli, l'Istria, Fiume e la Dalmazia"("Futurizam na istočnoj granici: režimske avangarde 1920-1940: trenutci grafike primijenjeni u Veneciji Giulia s područjem Gorice, Furlanije, Istre, Rijeke i Dalmacije") bio je hvaljen od strane najvećih talijanskih stručnjaka toga vremena.
Umire 1977.
Radovi u Rijeci:
- Projekt za Kanoničku kuću uz Katedralu sv. Vida (restauracija)
- Zvonik crkve Sv. Vida nakon rušenja zgrade isusovačkog kolegija (rješenje izolacije). 1933. godine je zaklonio istočno pročelje zvonika
- 1929. - 1930. Dom Hrvatskog sokola za crkvu Sv. Antuna Padovanskog
- 1939. Popločenje Industrijske ulice od svjetionika do palače ROMSA-e - projektirano i izvedeno iste godine.
- 1932. Osnovna škola "Daniele Manin" (danas i Pedagoški fakultet) - zajedno s Pietrom Baccijem arhitektonski je osmislio i školsku zgradu na Kalobučarićevom trgu
- 1933. Crkva sv. Romualda i Svih Svetih na Kozali
Bibliografija o autoru:
- CHIOGGIA, Amato, L'aspetto architettonico del Tempio, La Vedeta d'Italia, 16/1934, 9. IX.
- FAMA, G., Consecrazione di un tempio a Fiume, Osservatore Romano, Rim, 1934., br. 584, str. 3.
- A FIUMEI Magyar Király Állami főgimnasium as 1908/09 tanevről, Rijeka, 1909. br. 44, 133.
- GLAVOČIĆ, Daina, Votivni hram na Kozali, Čovjek i prostor 5/1988, Zagreb.
- HRVATSKI biografski leksikon, Angheben Bruno, Sv. 1, A-Bi., str. 165.
- KOLACIO, Zdenko, Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka, Dometi, 7/1974, br 10-11., str. 80.
- La PROSSIMA consecrazione del Tempio votivo di Cosala, La Vedetta d'Italia 16/1934, 26.08.
- La SEDUTA della Consulta municipale, La Vedetta d'Italia 16/1934, III. 8.
- MATEJČIĆ, Radmila, Kako čitati grad, Rijeka jučer, danas, Rijeka, 1990.
- VICELJA-Matijašić, Marina, Sakralna izgradnja u Rijeci u 20. stoljeću, Čovjek i prostor, 35/1988, br. 422,(5)
Kreirali: - Nenad Labus
- SEAS
Izvori:
- OSOBNI kartoni bivše općine Rijeka i matične knjige rođenih koje su pohranjene u Povijesnom arhivu Rijeka (podaci o mjestu i datumu rođenja).
- REGISTRI sindikata arhitekata, inženjera i ovlaštenih geometara Italije. Povijesni arhiv Rijeka.
- Glavočić, Daina, Međuratni riječki arhitekt Bruno Angheben
- SUŠAČKA REVIJA broj 41, Daina Glavočić: SLIKARSTVO RIJEČKOG ARHITEKTA
- Hrvatski biografski leksikon, ANGHEBEN, Bruno
- ORIS, Berislav Valušek: Votivni hram na Kozali - dijaloški eklekticizam tridesetih
- Matica hrvatska, Lovorka Magaš: Diskretni šarm reklame, Izložba Reklama u Rijeci 1890–1940, Muzej grada Rijeke, Rijeka, 11. rujna – 25. listopada 2008.
- Nenad Labus
Background picture copyright: 