Rijeka, Croatia
Loading



 


Zdravko Matulja
Umro je Zdravko Matulja, jedan od najvećih, najkarizmatičnijih, najtrofejnijih, tehnički potkovanih hrvatskih motociklista. Rođen je u Voloskom (Opatija, Hrvatska) 13. lipnja 1957. Prva sportske iskušenja i radosti doživio je 1972. kada je osvojio Prvenstvo Zajednice općina Rijeka u spretnostnoj vožnji. Godine 1982., nakon iznimnih rezultata u Italiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Španjolskoj, postaje jedini hrvatski europski prvak u klasi do 50 ccm, ali ne kao član tvorničke momčadi, već kao privatnik. Od 1983. do 1990. je u tri različite klase, 50, 80 i 125 ccm, nastupao na 17 utrka svjetskog prvenstva, da bi najbolji rezultat sezone ostvario 1984. s 12. mjestom u klasi 80 ccm. Umro je 26. prosinca 2022. RIP veliki čovječe.


 


riječki dvoglavi orao

Ambigram Rijeka

Udruga 051 Rijeka

RiRock, glazbeni internetski magazin

Riječanin, pomorski vremeplov

 

Andrić Neda

Neda AndrićRođena: Ogulin, 25. kolovoza 1927.
Umrla: Rijeka, 13. siječnja 2010.

Roditelji: ??
Braća: ??

Suprug: Jugoslav Andrić
Djeca: ??

Kada bismo u nekoliko riječi htjeli zaključiti javno djelovanje Nede Andrić, onda bi se to moglo sažeti ovako: hrvatska ekonomistica i zaboravljena, nepravedno zapostavljena političarka koja je po mnogočemu politički obilježila kraj dvadesetog stoljeća u Rijeci.
Zapamćena je kao jedina žena gradonačelnik Rijeke, odnosno predsjednica narodnog odbora ili skupštine, kako je u određenim razdobljima nazivana ta funkcija, u riječko zlatno doba – od 1969. do 1974. godine, u vrijeme napretka, izgradnje i perspektive grada.

Predsjednica ekonomista Hrvatske, osnivačica više fakulteta u Rijeci i sveučilišna profesorica. Objavila je mnogobrojne radove s područja ekonomike turizma i knjigu "Turizam i regionalni razvoj" (1980). Sudjelovala je u radu mnogih znanstvenih kongresa u zemlji i inozemstvu te uredila desetak publikacija s tih znanstvenih skupova. U vrijeme dok je Hrvatska bila zatvorena prema svijetu profesorica Andrić u svjetskim je krugovima bila priznata kao vrhunski stručnjak u području turizma. Pripadaju joj posebne zasluge za utemeljenje Fakulteta za turizam te za prve godine njegovog rada koje su odredile razvoj fakulteta u budućnosti.
Prva je 1973. godine, na području bivše države uvela i besplatne udžbenike, skoro četrdeset godina prije nego će to postati jedan od izbornih aduta u predsjedničkoj utrci u samostalnoj Hrvatskoj.


Neda Andric u razgovoru sa direktorom Jugolinije Franom Valentićem i Narodnim herojem i političarem Marinom Cetinićem

Za njezinog mandata izgrađeno je deset osnovnih škola, isto toliko dvorana, četiri velika sportska objekta – Dvorana mladosti, bazen na Kantridi, dvorana na Kozali, rukometno igralište na Zametu, robnu kuću Korzo. I tada je stalo sve do današnjih dana kada je Rijeka konačno dobila zatvorene bazene, veliku rukometnu dvoranu, astronomski centar, campus na Trsatu.

Za rad na unapređenju turizma i teorije o turizmu te obrazovnih institucija za turističko-ugostiteljske kadrove dobila je više priznanja, među ostalim Orden Republike sa srebrnim vijencem i Orden rada sa zlatnim vijencem. Dodijeljena joj je i nagrada "Božidar Adžija" za 1981.

Njezin mandat gradonačelnice Rijeke je obilježen ulaganjima u promet, turizam i industriju. U njezino su vrijeme građeni zračna luka na Krku, lučki terminal, tvornica brodskih motora u 3. maju, Koksara u Bakru, prvi moderni trgovački centar (Robna kuća Korzo), bazen na Kantridi, Dvorana mladosti itd.
Tada u to doba, doba Nede Andrić, puštena je u promet prva dionica autoceste u tadašnjoj Jugoslaviji, i to od Orehovice do Kikovice, u dužini od 10 i pol kilometara, puštena je u promet i Petrolejska cesta od Urinja do Rupe. Osnovano je i sveučilište, izgrađeno je čak 6 tisuća stanova.

Dala je znatan prinos razvitku turizma u našoj zemlji, posebno u istarsko-primorsko-goranskoj regiji. Više od 30 godina aktivno se bavila znanošću. Bila je nastavnik i pedagog kojeg su, prema pričanjima njezinih kolega i bivših studenata, studenti ubrajali među najvrsnije predavače. Bila je mentor velikom broju studenata u izradi diplomskih i magistarskih radova, te doktorskih disertacija.

Neda Andrić i Koksara Bakar
Gradnja pogona koksare u Bakru je službeno bio najavljen 1971. godine, a u rad pušten 1978. godine. Do kraja svog rada, 4. rujna 1994. godine, proizvodio je oko 850.000 tona metalurškog koksa godišnje, 34.000 tona koksnog katrana i oko 300.000 kubika koksnoga plina. Tim je radom nedvojbeno nastala jedna od ekoloških "crnih rupa" na karti Hrvatske, čije zbrinjavanje je trajalo jednako dugo kao i ukupni radni vijek koksare. Velika većina objekata negdašnje koksare srušena je do 2000. godine, visoki dimnjak srušen je 2005. godine, a do kraja 2010. godine u potpunosti je dovršeno rušenje i svih ostataka objekata ove bivše tvornice.

Doduše, u vrijeme Nede Andrić izgrađena je i Koksara u Bakru, ali taj je projekt, nakon što se povukla iz politike, uvijek odbijala od sebe govoreći kako se radilo o državnom projektu kojem se opirala, ali ga se nije moglo zaustaviti. Neki su vjerovali, neki baš i nisu, ali trebali bi možda vjerovati osnivaču Hotelijerskog fakulteta u Opatiji i promicatelju turizma na ovom području da se koksara, dim i smrad nisu uklapali u njezinu viziju života na Kvarneru.
Zamjera joj se i što je novcem Općine Rijeka gradila autostradu kroz Grobničko polje što je spadalo u republičku investiciju i tako osiromašila općinski budžet, ali da nije ona, čekali bi na tu dionicu sve do kraja devedesetih.

Rodila se godine u Ogulinu, gdje joj je službovao otac.

Otac je 1933. godine otvorio Pansion "Neda" u lijepoj, velikoj zgradi na prestižnoj lokaciji u centru Fužina i nazvao ga imenom svoje kćeri. Ona će kasnije, kao Neda Andrić, postati prva i dosad jedina gradonačelnica Rijeke, a pansion će se nakon drugog svjetskog rata proširiti i ponijeti ime »Bitoraj«, prema brdu pod kojim su smještene Fužine. Interesantno je da je zgrada i hotel 1946 bila nacionalizirana iako je Neda Andrić u to vrijeme bila i politički aktivna. Hrvatska je zgradu vratila vlasnici tek devedesetih prošlog stoljeća.

Do 1942. pohađala je Realnu gimnaziju u Zagrebu, a poslije rata, od 1945. do 1946. Rijeci.

Godine 1942., kao 16 godišnja djevojka, odlazi u NOB (Narodno Oslobodilačka Borba), angažirajući se uz pomoć svojih roditelja u opskrbu hranom partizanske vojske. Do kraja svog života ostala vjerna antifašističkim idealima.

Od 1951. do 1960. radila je u turističko-ugostiteljskoj privredi.

God. 1960. kao stipendistica Ujedinjenih naroda ostvarila je specijalizaciju i postdiplomski studij iz Ekonomike turizma na sveučilištima u Bernu, Rimu i Beču.

Udala se za Jugoslava Andrića, doktora medicine, specijaliste ortopedije i kirurgije. Bio je primarijus i ravnatelj Ortopedske bolnice Lovran. Od 1985. sve do 1990. bio je predstojnik Katedre za fizikalnu medicinu s rehabilitacijom MedRi, a 1990. godine odlazi u mirovinu

Krajem Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća sudjelovala je u Hrvatskom proljeću, kulturno-političkom pokretu koji je ranih 1970-ih tražio prava koja su po njihovom mišljenju pripadala Hrvatskom narodu u okviru Jugoslavije. Okvir pokreta su postavili komunisti reformisti, predvođeni Savkom Dabčević Kučar i Mikom Tripalom, a najznačajniji dio te ekipe na riječkom području bili su Dragutin Haramija i Neda Andrić. Svi su stali uz 10. sjednicu CK SKH-a, riječko partijsko i gradsko rukovodstvo. Tijekom 1971. građani Rijeke na mnogobrojnim održanim skupovima dali su punu podršku prihvaćanju ustavnih amandmana. Također, sve se više počela osjećati politizacija, osobito u studentskim krugovima. Od prosinca 1970. nakon izbora Ivana Zvonimira Čička za prvoga studentskog prorektora u Zagrebu. Ipak, u Rijeci politizacija postaje posebno izražena od proljeća 1971. pa nadalje, od XVI. skupštine Saveza studenata Rijeke. Rijeka u Hrvatskom proljeću ipak imala specifičnu sudbinu. Dok u gotovo svim gradovima tadašnje SR Hrvatske dolazi i do nemira, u Rijeci toga nema. Nema nacionalne eksplozije, nema nacionalnih niti šovinističkih istupa, čak nije uspio ni studentski štrajk.

Neda Andrić u Senju
Na otkrivanju poprsja revolucionara VIadimira Čopića u Senju, 1976. Uz domaće rukovodioce prisustovali su još i Edo Jardas, Drago Vlahinić, Vlado Mrvoš, Ante Ferlin, Vlajko Begović, Neda Andrić, Ivica Račan, Marijan Kalanj i Hinko Raspor.

Rukovodeće strukture Riječkih privrednih i drugih institucija, zdušno su podržavale anticentralističku saveznojugoslavensku politiku, osobito u području gospodarstva, jer je raspodjela dohotka išla na štetu razvijene Rijeke, zahuktale u plodnome rastu i sasvim okrenute u tome pogledu prednostima zapada, u ovome slučaju osobito obližnje Italije.
U Rijeci je 1970. i 1971. godine gospodarska situacija bila vrlo složena, ali povoljnija nego u ostalim dijelovima Hrvatske i Jugoslavije, kao i društveni standard riječana. U svom djelovanju Neda Andrić napada centralizam i etatizam iz perspektive pozicije Rijeke i Riječke privrede te, zalažući se za riječku pomorsku orijentaciju, prije svega za infrastrukturu riječke luke i brodogradnju, traži pomoć države. U njeno vrijeme u tom cilju grade se, između ostalog, Zračna luka Rijeka, kontejnerski terminal i tvornica brodskih motora u "3. maju".

Nakon kraha Hrvatskog proljeća Neda Andrić je nastojala spasiti što se spasiti dalo i zaštititi pojedince, tradicionalne promicatelje hrvatske kulturne i nacionalne samobitnosti – Matice hrvatske, a u Istri i Rijeci još i Čakavski sabor i članove katoličke zajednice mladih "Synaxis" i sveučilištarce kao najveće ideliste od progona, pa i po cijenu osobne sigurnosti.

Od 1974. do 1978. vršila je dužnost predsjednice Vijeća općina u Saboru SR Hrvatske.

Nakon toga odlazi u Zagreb na Ekonomski fakultet, gdje je 1977. obranila i doktorsku disertaciju "Regionalni razvoj i turizam Jadrana".

Od 1960 do 1964 bila je potpredsjednik NO-a (Narodnog Odbora) riječkog kotara.

Od 1961. predaje na novoosnovanom Ekonomskom fakultetu u Rijeci (kojemu je bila i pokretač); tu je od 1969. izvanredni, a od 1978. redoviti profesor.

Od 1962. član je Međunarodnog udruženja turističkih znanstvenika (Association internationale d'experts scientifiques du turisme – AIEST), dopisni član Akademije za turizam u Monacu i član Predsjedništva Turističkog saveza Jugoslavije.

1963 je bila potpredsjednica kotarske skupštine kotara Rijeka i poslanica Kulturno-prosvjetnog vijeća Savezne skupštine.

Od 1963. do 1967. poslanik je Savezne skupštine Jugoslavije.
Od 1968. do 1974. član CK SKH (Centralni Komitet Saveza Komunista Hrvatske).
Od 1969. do 1974. predsjednik je Skupštine grada Rijeke.
Od 1972. do 1974. predsjednik Saveza gradova i općina SRH (Socijalističke Republike Hrvatske).
Od 1974. do1978. predsjednik je Vijeća općina Sabora SRH.
Od 1974. do 1980. predsjednik je Znanstvene sekcije Saveza ekonomista Jugoslavije.

Vršila je i dužnost predsjednika Republičkog savjeta za privredni razvoj i ekonomsku politiku SRH.

Neda Andrić sa suradnicimaA sada da malo razjasnimo situaciju oko Koksare.
31. svibnja 1971. godine donesena je i nametnuta žiteljima Bakra i okolice,odluka o gradnji bakarske Koksare, a ocijenjena je u Novome listu kao "historijska". Neda Andrić, tada gradonačelnica Rijeke, kojoj je Bakar teritorijalno pripadao, te Marijan Kalanj, sekretar riječkog Općinskog komiteta Saveza komunista, istakli su kako je Bakar "najidealnije mjesto za novu veliku jugoslavensku koksaru".

Stoga tek mali podsjetnik na sustav odlučivanja koji, na žalost, nije napušten do dana današnjeg. Na "povijesnoj" sjednici riječke Općinske skupštine 31. svibnja 1971. godine, gradonačelnica Neda Andrić je "upoznala odbornike i sa stavom Bakrana prema lokaciji" te iako se "mještani nisu suglasili da se na Goraninu u Bakru gradi koksara" odluka je nametnuta političkom silom.

Postoji nepravedan biljeg krivca za izgradnju koksare u Bakru koji nosi Neda Andrić. Govori se da je Kosara sagrađena "na njenu inicijativu". Svatko ko imalo poznaje političku situaciju onog vremena (a i ovog današnjeg, nije se puno promjenilo) zna da ni Neda Andrić, a ni Rijeka nisu imali tu moć da samoinicijativno pokrenu jedan takav projekat. A ni snage da ga zaustave. Koksara je bila državni projekt, a ne njen i bio je nametnut. Odlučivalo se u Zagrebu i Beogradu, a ne u Rijeci. No, kada je odluka već pala, nije bježala od nje, nije javno krivicu prebacivala na druge. Stoički je podnijela svoj teret političara. Stigmom koksare otišla je i s političke scene. Inače, INA i termoelektrana Urinj su puno više zagađivali od Koksare, zračnom su linijom udaljene 100 metara, a INA to i danas to radi, ali se o tome Neda Andrićne piše i ne potencira radi važnosti INA-e. Postrojenje Koksare je uvezena iz Indije i u ono vrijeme se nije uopće postavljalo pitanje zagađenja ili filtera, kao što je to s vremenom došlo.
Koksara je prestala s radom 26. rujna 1994. godine.

Uz podršku pomorskoj orijentaciji Rijeke, odnosno modernizaciji luke i razvoju brodogradilišta i brodarstva, u svom gradonačelničkom mandatu zagovarala je zajam za autocestu Rijeka-Zagreb sa ciljem boljeg povezivanja riječke luke sa unutrašnjošću,modernizaciju pruge Rijeka - Zagreb, Riječki udio za gradnju tunela kroz Učku, projekt "Jadranski naftovod" te projekt "Gornji jadran". U okviru Projekta "Gornji Jadran" u razdoblju između 1967. i 1972., izradilo se 16 detaljnih urbanističkih planova na područjima pretežito podesnima za turistički razvoj. Na teritoriju današnje Primorsko-goranske županije izrađeni su detaljni prostorni planovi Crikvenica, Glavotok (Krk), Mali Lošinj, te Strategijski razvojni plan otoka Krka (1971.). Nositelj izrade navedenih planova bio je Urbanistički Institut Rijeka u suradnji sa Shankland Cox & Associates – London.

1970. godine Neda Andrić pokreće veliku akciju, gradnju početnog djela buduće autoceste, dio od Orehovice do Kikovice, koji je odmah sagrađen u punom profilu, a financiran je riječkim novcem, što su joj mnogi zamjerali jer je trošila Riječki novac za republički projekt. Svi su se natjeravali i svađali, svi su htjeli biti prvi, Ljubljana, Zagreb i Beograd, a Rijeka je donijela odluku i jednostavno krenuli s radovima. I bili prvi.
Iako je gradnja autoceste Rijeka - Zagreb krenula vrlo intenzivno, napravljena je samo kratka dionica od Orehovice do Kikovice, takozvana Grobnička autocesta, a dionica od Zagreba do Karlovca ( 39,3 kilometra) otvorena je godinu dana kasnije,1972.. Kroz cijeli Gorski kotar i dalje je vodila samo Lujzijanska cesta i tako je ostalo sve do 1991. godine.
1972. 9. rujna 1972. godine, ondašnji predsjednik Sabora Socijalističke republike Hrvatske Jakov Blažević, presjecanjem vrpce na Gornjoj i Donjoj Orehovici, pustio je u promet 11 kilometara dugu dionicu. Bila je to prva završena dionica jedne autoceste u Jugoslaviji Neda Andrićuopće, a bila je predviđena i kao dio riječke obilaznice koja se u to doba tek počela planirati. Kako stoji u izvještajima s otvaranja, nakon svečanosti formirana je kolona od nekoliko stotina automobila, autobusa i kamiona koji su prošli autocestom. Zanimljivo je da se, prilikom otvaranja svih tih dionica, nitko nije sjetio na svečanost pozvati gospođu Nedu, iako je njezin doprinos gradnji nemjerljiv. Zanimljivo je da je tadašnji politički moćnik Jakov Blažević izjavio da bi se cesta u čast Nede Andrić trebala prozvati "Nedina".
Čast da se prvi provoza novom cestom pripala je, naravno, Josipu Brozu Titu. Kada su Tita provozali cestom prema Grobniku, bio je jako iznenađen i rekao "Samo tako dalje, neka se drugi svađaju, a vi samo gradite".

Otprilike u isto vrijeme puštena je u promet i 37 kilometara duga "Petrolejska cesta" od Urinja do Rupe, koja je u to vrijeme praktički bila Riječka zaobilaznica. S jedne je strane rasteretila usko gradsko prometno grlo pogotovo u turističkoj sezoni, a s druge premjestila prijevoz opasnih tereta iz centra grada na periferiju što je bilo važno i zbog sigurnosnih razloga. Sjetimo se da je Riječka zaobilaznica na potezu od Orehovice do Diračja otvorena tek 22. prosinca 2009., a otvorila ju je tadašnja premijerka Jadranka Kosor u pratnji ministra mora, pomorstva, prometa i veza Božidara Kalmete.

Za Novi list je kasnije izjavila: "Onda smo napravili kontejnerski terminal. Kad smo kamenjem što smo ga za autocestu lomili na Grobniku počeli nasipavati morsku obalu na Brajdici, domaći su počeli zijat: "Ča delate? To će van se more odnest!". A ja sam vjerovala dr. Prikrilu i ostalim stručnjacima i – nije more odnijelo terminal. Počeli smo raditi Sulzerove motore u "3. maju", izgradili smo Robnu kuću Korzo..."

Ogroman je bio i njen utjecaj na razvoj sveučilišta u Rijeci i mnogih njegovih djelova, kao i doprinos unapređenju turizma u Hrvatskoj. Godine 1961. sudjeluje u osnivanju Ekonomskog fakulteta u Rijeci te je od 1964. do 1969. njegov prvi direktor i njegova je profesorica. Komemoracija za Nedu AndrićPokretačica je i riječkog Ekonomskog instituta i njegova prva dekanica, od 1964. do 1969. godine. Sudjelovala je i u osnivanju Pravnog fakulteta u Rijeci i Fakulteta za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Iki, koji je vodila od 1984. do 1990. godine.
Aktivno je sudjelovala i u utemeljenju Sveučilišta u Rijeci 1973.

Bila je svojevremeno i predsjednica strukovne udruge hrvatskih ekonomista. Samostalno ili u koautorstvu napisala je više znanstvenih i stručnih radova, većinom o turizmu.

Bila je, i još uvijek je nepravedno zapostavljena i zaboravljena političarka, žena koja je po mnogočemu politički obilježila drugu polovicu dvadesetog stoljeća u Rijeci. Treba biti pošten prema njoj i reći da je bila dobar gradonačelnik.
Bila je jedna od rijetkih gradonačelnica u bivšoj državi, jedna od rijetkih uopće u to vrijeme. Ostala je zapamćena kao simbol tog doba, doba nevjerojatnog riječkog razvoja, širenja, izgradnje. Nakon njezina mandata u Rijeci moralo se dugo čekati na otvaranje novog investicijskog ciklusa, koji je započeo tek s početkom 21. stoljeća.

Neda Andrić, jedina riječka gradonačelnica, preminula je 2010. u 83. godini života, a pokopana je u rodnim Fužinama.

 

 

Kreirao: SEAS

 

Izvori:

 

- Riječka groblja - Imenik riječkih posljednjih počivališta
- Riječka povijest općenito

- Povijest Rijeke od Prapovijesti do 1400
- Povijest Rijeke od 1500 do 1600
- Povijest Rijeke od 1625 do 1650
- Povijest Rijeke od 1675 do 1700
- Povijest Rijeke od 1725 do 1750
- Povijest Rijeke od 1775 do 1800
- Povijest Rijeke od 1825 do 1850
- Povijest Rijeke od 1875 do 1900
- Povijest Rijeke od 1925 do 1950
- Povijest Rijeke od 1975 do 2000
- Povijest Rijeke od 2015 do Danas
- Rijeka, razni događaji i ostalo
- O Rijeci na engleskom jeziku

- Riječke Biografije
- Riječka vlast kroz stoljeća
- Povijest Rijeke od 1400 do 1500
- Povijest Rijeke od 1600 do 1625
- Povijest Rijeke od 1650 do 1675
- Povijest Rijeke od 1700 do 1725
- Povijest Rijeke od 1750 do 1775
- Povijest Rijeke od 1800 do 1825
- Povijest Rijeke od 1850 do 1875
- Povijest Rijeke od 1900 do 1925
- Povijest Rijeke od 1950 do 1975
- Povijest Rijeke od 2000 do 2015

- History of Racing, Preluk - Rijeka
- Riječki grbovi i zastave (heraldika)

 

Na vrh stranice