Mohovich (Mohović), Emidio
Rođen: Rijeka, 18. srpnja 1838.
Umro: Rijeka, 5. ožujak 1898.
Roditelji: otac: Josip (Giuseppe) Franov (1808. - ??) sin Francesca Mohovicha and Hellene
majka: Carolina rođena Descovich (Dešković) (1815. - ??), kći Giovanni Descovicha i Marie Rosarie, oženjeni 07. listopada 1833. u Mošćenicama
Sestra: Carmela (08. srpanj 1855. - 14. veljača 1918.) (Oženila Stanislaoa Dall' Astu, odvjetnika)
Supruga: Amalia Teresia Maroth (kći Vicenza Marotha i ??)
Djeca: Vito Giuliano Giovanni (1865. – 1903.) (vodio "La Bilancia" od 1898. do 1903.)
Guido Ermano Carlo (1866. - 1894.) (predsjednik "Club alpino fiumano", odvjetnik u Budimpešti.)
Livia (1869. - ??) (oženila se s oficirom A. Bauerom)
Emma Georgina Flora (03. ožujak 1870. - ??)
Ugo (Rijeka, 09. travanj 1871. - Venecia, 1942.)
Mario Cipriano (Rijeka, 26. rujan 1872. – Rijeka, 1923.)
Ilka Thoma Carola (Rijeka, 07. ožujak 1874. - ??) (oženila se s Nestorom Chersicem, riječkim trgovcem)
Anna (Rijeka, 19. travanj 1878. - ??)
Mohovich (Mohović), Emidio, najugledniji riječki tiskar i litograf, nakladnik i novinar, vlasnik tipo-litografskog zavoda "Stabilimento Tipo-litografico Fiumano". Bio je poznati riječki rodoljub, vrlo aktivan u kulturnom i javnom životu, član velikog broja međunarodnih akademija i znanstvenih društava.
Emidiov otac, kapetan duge plovidbe, je 07. listopada 1833 u Mošćenicama oženio Carolinu Descovich, kćer Giovannia Descovicha i Marie Rosarie, porijeklom iz Mošćenica. Ranih tridesetih godina se preselio u Rijeku.
Emidio se od rane mladosti interesirao za tiskarstvo, te je radio kod knjižara Ercola Rezze.
Nakon zatvaranje Rezzine tiskare Mohovich i Carlo Huber, bivši Rezzin tajnik, osnivaju 1863. "Stabilimento Tipo-Litografico Fiumano" (Riječki tipo-litografski zavod), najznačajniju tiskaru u Rijeci u XIX. stojeća.
21. travnja 1872. Emidio Mohovich je protokolirao tvrtku pod nazivom "Stabilimento tipo-litografico fiumano" sa sjedištem u prizemlju kuće Corossacz (ex Persich) kbr. 567.
14. travnja 1864. Emidio se u Rijeci ženi sa Amaliom Teresiom Maroth.
Od 1863. Mohovich ulazi u gradsko zastupstvo i tu je dužnost obavljao više od trideset godina.
Od 1864. Mohovich je sam u poslu. Šta se desilo sa kolegom Carlom Huberom nije poznato.
14. travnja 1864. u Rijeci ženi se Amaliom Tetresiom Maroth, kćerkom Vicenza Marotha.
U siječnju 1865. pokrenuo je dnevnik na talijanskom "Giornale di Fiume", koji je iste godine u prosincu bio policijski zabranjen pa je prestao izlaziti. (Ove novine ne smijemo miješati s novinama "Giornale di Fiume" koje su počele izlaziti 
20. prosinca 1870. i kojima je glavni urednik bio Carlo Salvadori, a tiskale su se u "Tipografia patriotico fiumano")
03. Rujna 1867. u tiskari Emidia Mohovicha počinje izlaziti "Fiumaner Zeitung" odnosno "Gazetta di Fiume" (slika ljevo) istovremeno na talijanskom i njemačkom jeziku. Glavni urednik je L. von Suedenhorst. Izlazio je 3 puta tjedno. Uslijed financijskih poteškoća prestaju izlaziti već 15. Listopada 1867, nakon svega devetnaest brojeva. Iz sadržaja je vidljivo više europsko, a manje lokalno usmjerenje novina, eksplicitno je izraženo u programu koji slijedi na drugoj stranici prvoga broja.
04. Siječnja 1868. počinju izlaziti najdugovječnije promadžarske novine tog vremena, "La Bilancia". Izlazile su do 1919., najprije subotom kao tjednik, a od 1870. pa sve do 1919. kao dnevnik. Osnovao ih je Emidio Mohovich, godine koja je označila kraj hrvatske okupacije i uspostavu "corpus separatuma" (izravno pripojenog Ugarskom kraljevstvu). Te izvrsne novine više je desetljeća Emidio Mohovich i uređivao.
1867. izlazi ogledni broj kojim se najavljuje izlaženje novina. Tijekom 1884. i 1885. "La Bilancia" (slika desno) je od glasila riječkih liberala, koji je kroz više od pedeset godina iz humorističkog lista s raznolikim sadržajem prerastao u političko-trgovačko-pomorski list. Novine su postigle za ona vremena ogromnu tiražu od 3000 primjeraka. Za to vodeće riječko glasilo koje se prodavalo u Pešti, Beču,
Trstu, Hamburgu, Berlinu i Zürichu, Emidio je pisao uvodnike i donosio redovita izvješća iz ugarskog i hrvatskog sabora. U sklopu lista izlazi i dvojezični, talijansko-mađarski službeni list"Avvisatore – Foglio ufficiale del regio ungarico Governo marittimo". Imala je četiri dodatka, tj. posebna priloga. Učestalost izlaženja tih dodataka je nepoznata (ne zna se ni je li objavljen jedan broj ili više njih): to su "Gazzetino Rosa" i "Nauta" iz 1884. godine te "Corriere di Fiume" i "l'Avvenire" iz 1885. godine. Novine su izlazile do kraja prvog svjetskog rata i Emidio ih je uređivao do smrti.
Upravo je intelekt utemeljitelja "La Bilancie" tijekom nekoliko desetljeća diktirao kulturnu, društvenu, pa čak i političku orijentaciju stanovništva Rijeke. Novine su okarakterizirale cijelu drugu polovicu devetnaestog stoljeća u Rijeci. "La Bilancia" je bio informacijski stroj koji je uspio okupiti novinare, pisce, intelektualce i obične ljude. List je svojim sadržajem i formom bio dragocjen svjedok života grada i promjena koje je doživio. Instrument koji je stvorio dojam obrane građana od zloupotrebe vlasti.
Riječki tipo-litografski zavod (Stabilimento Tipo-Litografico Fiumano) objavljivalo je razne sveske, knjige, periodike, časopise, almanahe, godišnjake, mjesečnike, službene dokumente i biltene, programe obrazovnih ustanova kao i razne letke.
Kao i ostali tiskari, i Mohovich je tiskao na talijanskom, na hrvatskom i na mađarskom jeziku.
1868. prvi je u gradu počeo koristiti tipografski stroj za brzotisak.
U periodu od 1869. do 1919. njegova se je tiskara nalazila na Korzu u zgradi uz zgradu Croatia osiguranja.
1869. izdaje obimnu knjigu "Rijeka u godinama 1867. i 1868.", gdje na više od pet stotina stranica opisuje važne političke i druge događaje.
1879. tiskao je svoju komediju u dva čina "Trideset i trideset i jedan".
Već je 1883. nabavio litografsku prešu za brzotisak, kojom je mogao tiskati litografije u boji ili - kromolitografije - kako su ih tada nazivali.
1885. u litografskoj radionici Mohovicheva Stabilimenta izrađen prvi riječki reprezentativan plakat u boji, i to za najavu svečanog otvorenja novoga općinskog kazališta "Teatro Comunale", a ujedno i za najavu prve operne sezone s Verdijevom Aidom i Ponchiellijevom Giocondom. Najvrjedniji je i najveći poznati riječki kazališni plakat 19. stoljeća, višebojno koloriran i izvrsno očuvan (slika ljevo).
Izrađen je načinom talijanskih litografa po uzoru na plakat iz Ferrare za opernu sezonu u vrijeme karnevala 1884./1885. godine i sa sadržajem kojega je zahtijevao operni impresario i kazališni poduzetnik Luigi Cesari koji je plakatom htio obznaniti sve pojedinosti o predstavi i sezoni koju vodi. Takav je plakat morao sjediniti brojne podatke, uz ugođaj predstave morao je isticati sva imena autora i vodećih izvođača, kao i sporednih sudionika i obrtnika koji su izrađivali kulise i kostime za predstavu. Na plakatu su, usto, morali stajati i svi podaci o datumima izvedbi, o mogućnosti pretplate i o radu blagajne. Na plakatu je prikazana i scena pred egipatskim hramom iz Aide. Plakat je dizajnirao litograf G. Douarche, zaposlen u "Stabilimento Tipo-litograficu".
Emidio Mohovich se kupnjom novog litografskog stroja za "brzotisak" na vrijeme pripremio i spremno dočekao zahtjev za tiskom spomenutog plakata. Kao gradski vijećnik i svojedobno član kazališne uprave, bio je dovoljno ugledan i moćan da mu nije mogao izmaknuti takav primamljiv zadatak i prilika da se njegov Stabilimento iskaže i tiskanjem reprezentativnog "cartellona", koji se posebno isticao veličinom. Tiskan je u dva dijela, ukupne veličine 96,7 x 139,6 cm.
1888. zbog osobitih zasluga bio je imenovan drugim potpredsjednikom gradske skupštine.
1896. Car Franjo Josip I. von Habsburg odlikovao ga je viteškom titulom i Ordenom Željezne krune III. reda.
1894. 11. srpnja, Procijenivši da je rukopis Giovanija Koblera "Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, scritte dal Fiumano" (slika desno), premda nedovršen, izuzetno vrijedan doprinos proučavanju riječke prošlosti, općinsko zastupništvo u Rijeci je na svojoj sjednici, održanoj 11 . Srpnja 1894. godine, odlučilo objaviti Koblerovo djelo i postaviti spomen-ploču na njegovoj rodnoj kući i jedan gradski trg nazvati njegovim imenom (bivši trg Piazza delľErbe). Djelo je izdano u tri knjige. Prva knjiga "Memorie per la storia della Liburnica città di Fiume, scritte dal Fiumano" sadrži povijest Rijeke od antičkog razdoblja do 1300., podatke o crkvama, samostanima i biskupijama na riječkom području, te o kvarnerskim mjestima o okolici Rijeke. Druga knjiga pokriva vremensko razdoblje od 1300. do 1776. godine. Sadrži podatke o staroj Rijeci, njenoj luci , trgovini i političkom ustroju. Treća knjiga pokriva vremensko razdoblje od 1776. do 1849. Sadrži razne informacije o gradu Rijeci (populacija, kazalište, bolnica, klima, Rijeka pod mađarskom vlašću…). Knjige je objavila izdavačka kuća "Stabilimento Tipo-litografico Fiumano" Emidia Mohovicha 1896. godine, nakon revizije Koblerovih rukopisa koju je provelo posebno povjerenstvo od šest učenjaka.
1897. godine bio je drugi dogradonačelnik dok je gradonačelnik bio Michele Maylender.
Tiskao je različite novine i knjige na talijanskome i hrvatskome, među ostalim djelo Šime Ljubića "Ogledalo književne povjesti jugoslavjanske" (I–II, 1864–69) i talijanski prijevod djela "Smrt Smail-age Čengića" I. Mažuranića (Morte di Ismail Čengić-Aga, 1877).
Njegove su knjige nagrađivane na izložbama u Trstu (1871), Parizu (1878) i Budimpešti (1883).
Umro je u Rijeci i pokopan je na Kozali, polje B-VI-11A.
Nakon njegove smrti posao su nastavili sinovi Vito (1865–1903) i Mario (1872–1923).
Kreirao: - Nenad Labus
- SEAS
Izvori:
- Državni arhiv Rijeka, (Zbirka matičnih knjiga (K-4; 275) 436 MKK 1867-1874). DAR, K-4 (275) 436 MKK, knj. 21, f. 219R.
- Facebook, Igor Žic: Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja Rijeka
- Hrvatska enciklopedija, Mohovich, Emidio
- Forum Croinfo.net, Groblje Kozala, Autor: Ilirija
Background picture copyright: 